Juncker LULU – Šaka ZULU

Date:

Share post:

„Previše je Luksemburžana u Luksemburgu“

Piše: Muhamed ĆEMAN

Kada na Zapadu govorimo o nacizmu, rasizmu i sličnim pojmovima, obično aludiramo i mislimo na mržnju i neprijateljstvo koje je upereno protiv „stranaca“, ili bolje rečeno imigranata. Međutim, rijetko se govori i upozorava na jedan drugi fenomen, koji je također, svakim danom sve više prisutan i izražen u zapadno-evropskim zemljama. Ne, ne radi se ni o islamofobiji, mada je također opasnost koja prijeti a na koju se nedovoljno upozorava, već je zapravo riječ o fenomenu izražavanja mržnje i netrpeljivosti od strane imigranata, a uperena je protiv autohtonog stanovništva. Nažalost, taj fenomen je prisutan i u Luksemburgu.

Bošnjaci vs Luksemburžani

Naime, postalo nam je gotovo pa normalna stvar, slušati viceve i druge dosetke na račun Luksemburžana, u kojima su vrlo često opisani kao smotani, nesposobni, zaostali i degenerični. To je ono što primjećujem a tiče se našeg naroda. Opisujemo ih kao loše sportiste, slabe tučaroše, kukavice, sebične individualiste i sitne špijune koji nam nedozvoljavaju da prekršimo ni najmanji zakon a da ga oni ne osmotre sa prozora, i uredno prijave policiji. A eto, paradoks je da su isti ti „smotani degenerici“, „igrom slučaja i spletom historijskih okolnosti“, uspjeli izgraditi jednu od najbogatijih zemalja u Evropi. Istovremeno, upitno je u kojoj mjeri smo mi – „lijepi“, „pametni“, „snažni“ i „odvažni“ Bošnjaci u Luksemburgu, u stanju organizirati i jednu asocijaciju, a da nije propraćena raznoraznim problemima, ponajčešće kao posljedica nastojanja afirmiranja ličnih interesa pojedinaca, koji bi eto trebali da su nad interesima zajednice. A da o kvaliteti „naših“ organiziranih aktivnosti i ne govorimo, jer tužna je činjenica da nismo u stanju okupiti ni 10 % naših „zemljaka“, tj. ni hiljadu ljudi, a da to nije putem jeftinog turbofolka. Samo da se trupa, i ljuljaj, ljuljaj. Neka nam je veselo. I još treba da smo sretni kad nam je turbofolk samo mamac za ljude, a ne i glavna ponuda manifestacije.

Ovom prilikom bih još napomenuo, također u vidu upozorenja, i na drugi ekstrem koji je prisutan u Luksemburgu, a to je praksa našeg naroda da te iste Luksemburžane opisuje i smatra minibogovima i nadljudima – ali o tom fenomenu ću možda nekom drugom prilikom.

„Frontaliers“ vs. Luksemburžani

A što se pak „stranaca“ nebošnjaka tiče, želio bih napomenuti sljedeće. – Nerijetko posjećujem luksemburške internet portale, a posebno mi je zanimljivo pratiti komentare čitatelja, koje postavljaju na razne vijesti i novine koje se tiču Luksemburga. Veliki broj komentatora su radnici Francuzi i Belgijanci, koji žive u pograničnim dijelovima svojih država, u Francuskoj i Belgiji, a rade u Luksemburgu. Poznati su nam kao – „transfrontaliers“, tj. u prevodu na naš bosanski – „prekograničari“, a kojih je ništa manje od 100 000, što predstavlja preko 30 % ukupne radne snage u Luksemburgu. I tako, primjećujem da su oni, „transfrontaliers“, u svojim komentarima i više nego kritički nastrojeni prema Luksemburžanima i Luksemburgu. U tom kontekstu, posebno me je iznenadila činjenica da su čak izmislili i pogrdno ime za Luksemburžane, pa tako taj novonastali pežorativ glasi – „Lulu“. Eto dokaza da narodi bivše Jugoslavije na tom polju nisu usamljeni, jer, ono što za Bošnjaka predstavlja naziv „Balija“, za Srbina naziv „Vlah“ ili za Albanca „Šiptar“, za Luksemburžanina je postala riječ „Lulu“ – nadimak koji me strašno asocira na ime nekog indijanskog plemena, ili možda afričkog, recimo Zulu. Juncker LULU – Šaka ZULU .

Kreativni kretenizam

A da je stigmatizacija Luksemburžana poprimila i kreativne razmjere, uvjerio sam se prije par dana, kada sam u komšiluku, inače u najprometnijoj ulici grada Eša (rue de l’Alzette), primjetio na zatvorenoj roletni jednog izloga, grafitski natpis – „Y’A TROP DE LUXO AU LUXEMBOURG“, što bi u prevodu značilo – „PREVIŠE JE LUKSEMBURŽANA U LUKSEMBURGU“. Ovakvom logikom i mišlju o autohtonom stanovništvu koriste se, da je meni poznato, samo cionisti u Palestini, koji ne kriju njihov bolesni stav da eto, „ima previše Arapa u njihovoj rodnoj grudi, Palestini“. Nemojmo se slučajno nasmijati, jer ovo je za plakanje.

Zaključak

Prvenstveno mislim da su navedene vrste stigmatizacije Luksemburžana, direktna posljedica našeg kompleksa manje vrijednosti i poniženosti, koju osjećamo zbog činjenice da smo bili prinuđeni napustiti našu domovinu, neko sa kesom a srećniji sa koferom u ruci, i potražiti zaštitu i pomoć, ovdje u Luksemburgu. Tako isto, mišljenja sam da ni Francuzima i Belgijancima nije nimalo prijatno što moraju svakog jutra a i večeri napuštati njihovu zemlju, i čekati u predugim automobilskim kolonama, kao u redu za hljeb, kako bi došli do svog radnog mjesta i zaradili mjesečnu plaću. Pa tako, čim Bošnjo podigne prvi kredit za kuću, a Francuz ili pak Belgijanac potpiše prvi NEOGRANIČENI radni ugovor, odmah se kao osjeti superiornijim od Luksemburžanina, ili bi možda da glumi superiornost kroz verbalno omalovažavanje autuhtonog stanovništva.

Također, smatram obaveznim upozoravati na ove negativne društvene fenomene kojima ni pod koju cijenu ne treba dozvoliti da vremenom narastu i ugroze međukulturalne i međunacionalne odnose i društvenu koheziju u Luksemburgu. Smatram da bi mi Bošnjaci i drugi (nekadašnji) građani bivše Jugoslavije, posebno trebali da budemo osjetljivi na ovakve društvene pojave, jer smo živi svjedoci do kakvih neželjenih posljedica mogu iste da dovedu.

Pored važnosti upozoravanja na ovakve i slične društvene negativnosti, na samom kraju bih želio još upozoriti na jedan sasvim drugi društveni izazov, a to je strogo povlačenje u sebe, tj u okrilje svoje zajednice, u smislu izolovanja od ostatka društva. Nasuprot tome, moramo živjeti i upražnjavati punim plućima našu kulturu i običaje, te izražavati našu kulturološko-vjersku posebnost – pritom uvažavajući druge i drugačije. Štititi druge i drugačije. A posebno one koji su nam izašli u susret kada nam je bilo najteže. To je prava definicija integracije. Kao narod koji pripada muslimanskom civilizacijskom krugu, te shodno tome gaji islamske vrijednosti, podsjetio bih nas da biti zahvalan zbog učinjenog dobra, za Bošnjaka ne smije predstavljati samo običnu građansku dužnost i civilizacijsku normu, već štaviše, mora (p)ostati naše jasno ubjeđenje i vjerska obaveza, s hodno hadisu u kojem nam naš Poslanik a.s. poručuje: – “Onaj ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu.” (Ebu Dawud i Tirmizi).

Bošnjaci u Luksemburgu, a i ne samo u Luksemburgu, moraju liječiti svoje komplekse na drugi, tj. bolji način. Jer, evidentno je da ih je nepotrebno tj. nemoguće liječiti „prosipanjem tafre“ i reklamiranjem u skupocjenim automobilima i velelepnim kućama, a još manje verbalnim i drugim omalovažavanjem onih kojima, ako dugujemo bilo šta, onda su to riječi i djela priznanja i zahvale.

Povezani članci

Luksemburg/Kosovo: Humanitarna akcija za februar – Pomozimo porodici Salković

Nakon izvještaja o uspješno realiziranoj akciji za mjesec januar u sklopu koje smo s dodjelom krave obradovali porodicu...

Luksemburg/Bosna: Okončana akcija za januar – Predata krava porodici Mehmedović

Januarska humanitarna akcija uspješno je privedena kraju. Šestočlana porodica Mehmedović iz Potočara obradovana je kvalitetnom kravom. Još jednom, zahvaljujući...

Pokrenuta anketa o stanju islamofobije u Luksemburgu – Uskoro publikacija novog Izvještaja

Opservatorij za islamofobiju (OIL) aktivno prati stanje islamofobije u Luksemburgu već unazad 6 godina, tj, od trenutka svog...

Rasprava o priznanju države Palestine održat će se u Luksemburškom parlamentu

PETICIJA koja zahtijeva da Luksemburg prizna Državu Palestinu uveliko je prešla brojku od 4'500 potpisa. Stoga će se...