Piše: Mithad R. Ćeman
Praćenje društva i društvenih tokova bila je preokupacija svih velikih umova kroz historiju čovječanstva. Na posljetku 124.000 vjerovjesnika bilo je profesionalno angažirano da se bave ovim poslom, dok njihov posao danas trebaju obavljati učenjaci koji su nasljednici poslanika. Prije neki dan, družeći se sa jednim starim sarajevskim imamom koji mi je pokušao prenijeti svoja iskustva i zapažanja, iznenadila me njegova ogorčenost i uplašenost time u kojem smjeru ide naše društvo. Njegova višedecenijska iskustva i mogućnost usporedbe bila je frapantna i doista uznemiravajuća. Zaključak je ipak da je naše društvo, zbog uticaja raznih neprirodnih pojava, te uslijed pomeranja normi, mutiralo i pretvorilo se u ogromno čudovište.
Najgore primjere lako pobrojimo i brzo ih se sjetimo, pa nalazimo da su prije dva mjeseca roditelji na smrt prebili svoje četvorogodišnje dijete, prije mjesec i po silovana desetogodišnjakinja, u isto vrijeme zapaljene državne institucije u većini gradova Federacije. Večerašnjim listanjem medija nalazim da je muškarac ubijen u ulici Sutjeska i to ubodom noža u srce, na Grbavici muškarac skočio sa zgrade, na Nedžarićima vozač golfa usmrtio pješakinju, psi lutalice napali dijete, sve više građana nabavlja oružje… Pored ovakve svakodnevnice i sivilo nam se čini svijetlim. A upravo zbog poremećenja u prepoznavanju boja dolazi do sljedećih zabuna.
Sjećam se kada je jedan visoki vjerski zvaničnik odbio da satanizira vjernike svoje vjerske zajednice svi su iskazivali znake divljenja i poštovanja iako je isti taj zvaničnik ostavio nezavidno stanje svome nasljedniku ne usuđujući se da uđe u koštac sa problemima i izazovima svoga posla. Sa ove distance mu možemo reći: hvala nizašta.
Sjećam se jednog prijatelja koji je hvalio lokalnog vjerskog službenika opisujući ga kao osobu koja redovno dolazi na molitve i koji se uvijek pozdravi i upita sa redovnim članovima svoje zajednice. Iako sam na trenutak i sam bio zadivljen tim lijepim ponašanjem na posljetku sam se zapitao, pa zar to nije elementarna stvar i minimum u ophođenju prema svom poslu? Sa ove distance mu možemo reći: hvala nizašta.
Sjećam se razgovora sa jednim mladim kolegom koji studira vjerski fakultet, pa hvaleći određene profesore komentariše da su susretljivi i da su spremni pozdraviti se sa studentima i van školskih klupa. Ne želeći da mu ubijam iluzije i početnička oduševljenja htjedoh ga upitati zar nije normalno da se pozdraviš prilikom susreta sa osobom koju poznaješ!? Sa ove distance im možemo reći: hvala nizašta.
Sjećam se određenih političkih analiza, mada je rasprava bliža riječ koja opisuje te razgovore. Prijatelj koji je imao izgrađen politički stav i orijentaciju hvaleći svog političkog favorita iznosio je primjere gdje je dotični političar verbalno reagirao na napade destruktivnih elemenata u BiH koji su prijetili rušenjem državnih granica i novim cijepanjem države koja je suverena i međunarodno priznata. Kao da tim postupkom nije uradio munimum koji opisuje njegovo radno mjesto i visokopozicionirana uloga u državi. Sa ove distance mu možemo reći – hvala nizašta.
Sjećanja je puno a ona koja mi sada naviru vezana su za naše veliko oduševljenje i emocijalne hvalospjeve za one koji poštuju svoje roditelje, za vjerne bračne drugove, za edukovane profesore, za moralne vjerske službenike, za razborite političare, za posvećene biznismene, za odgovorne roditelje… za sve one koji bi u normalnim vremenima trebali da se vladaju po općeprihvaćenim i općepoznatim pravilima morala i pravilima radnog opisa. Svima njima danas moramo govoriti hvala ukoliko pokažu iole ljudskosti. Pa svima njima želim reći – hvala nizašta!
IDENTITET.LU
