Ovih dana je iz štampe izašla zbirka priča „Međa“ Seada Ramdedovića u izdanju Literarnog kluba „Husein Bašić“. Prva prezentacija knjige zakazana je za 15. mart u 19:00 sati na 31. Festivalu imigracije u Luksemburgu, odmah nakon nastupa književnika iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka.
Sead Ramdedović rođen je 01. novembra 1979. godine u Beranama, Crna Gora. Osnovnu školu završio u Lagatorima i Petnjici, a klasičnu gimnaziju u Beranama. Upisuje studije prava u Podgorici, koje kasnije napušta i odlazi u Luksemburg.
Objavio je dvije zbirke poezije, i to: “Lagatorske elegije” 1997. i “Počinak tuge zaljubljenih” 1998. godine. Živi i radi u Luksemburgu.
Pjesnikinja Nadija Rebronja u svom osvrtu na knjigu pripovjedaka Međa istakla je:
« Priče iz Međe pre svega nastoje da jezikom, tematikom, radnjom, likovima ispišu zavičaj i izgrade vlastiti imaginarni svet Bihora, koji je, kao i ceo Sandžak, stalno nekakva međa i razmeđa vremena i prostora. U krajnje realističnim događajima iz bihorskih sela, autor uspeva da uhvati sve one snažno satirične trenutke koji oslikavaju duh podneblja kojim se ova proza bavi. Satira i ironija je osnovni način da se likovi iz ovih priča izgrade kao individue koje svoj kontekst, često bezuspešno, traže u tradicionalnom kolektivu.»
Književnik Faiz Softić napisao je sljedeće o « Međi »:
« Sead Ramdedović pripada onom pripovjedačkom korpusu pisaca mlađe i srednje generacije koji iz tradicijonalnog narativa, na vrlo suptilan način, poetiziraju pripovjedni tok. Uvodeći stari tip pripovijedanja u savremene tokove i kiteći ga elementima modernog narativa, radnju približava radoznalom čitaocu i tako je čini čitljivom i fabularnim zapletima zanimljivom.
U priči Kopile, arhetipski likovi, opterećeni dogmama i nerazumijevanjem, više govore svojim postupcima i šutnjom negoli riječima. U ovim pričama imamo sačuvane slike prošlosti jednoga kraja osuđenog da živi skoro otrgnut od civilizacijskih tokova; fermetična sredina koja ima svoje zakone i koja u simbiozi sa prirodom, formira zakonitosti nadrealnog svijeta.
Borba pojedinca je dominantna, on pokušava da se istrgne iz patrijerhalnog mraka, a da ostane u sigurnom zaklonštu svojih najbližih. Ove priče, uvjerićete se u to, svojom slojevitošću, sa simboličkim i metaforičkim potencama, podsjećaju na priče velikih i neprevaziđenih pripovjedača rođenih u kraju u kojemu su situirane radnje ovih priča – Ćamila Sijarića, Safet Sijarića, Redžepa KIjametovića, a opet – ništa njihovog u njima. Kondezirano jezičko iskustvo kratke narativne forme ovdje je do punog izražaja dovelo paradoksalnost ljudskog postojanja na vjetrometini zvanoj Bihor. U mnogim pričama ove knjige imamo dominaciju fantastike nad realističkim momentima. I to su oni najljepši pasusu na koje se čitalac vraća I gdje se javlja vibracija duše, a to je posebno izraženo u pričama Zavjera, Osmanov kismet, Kopile, Međa, Put…
Ova knjiga priča govori o lokalnom koloritu, ali i suštinski pomjera međe kroz vanvremenski prostor, te tako Ramdedović iz mitskog lokalizma ulazi u simboličku univerzalnost noseći sa sobom svoje likove poput Neka Hulje, Dževahire, Zemka Jutrine i drugih.»
…Ujutru, na sabahu, osjetih vruć dah na uhu i čuh glas koji mi kao vrelu vodu u premrzlo uho, usu ove riječi:
– Kapetan te traži. Da se pobodeš kod njega kako znaš i umiješ!
Da nisam osjetio hladnoću koja me ujela za nožne prste od ulaznih vrata, mislio bih da je to bila avet, da mi se sve pričinilo, da me to šejtan iskušava dok sam na namazu. Ovako znam, neko je iskoristio posvećenost vjernika molitvi i neprimijećen se ušunjao kotrljajući veliki kamen kojim mi poklopi dušu. Sin jedinac, Safet, već mjesecima mi truhne u podrumu žandarmerijske stanice zato što se pridružio braniocima.
Kapetan zove, beli nije na dobro…
(odlomak iz priče „Zavjera“)
IDENTITET.LU
