Piše: Faiz Softić
Dvadeset i prvi je vijek! Evropska unija se širi. Nekoliko zemalja sa Balkana pretenduju da se pridruže razvijenoj Evropi dok njeni građani masovno napuštaju zemlju i prijavljuju se u zemlje zapadne Evrope, tražeći mjesto pod suncem, tražeći bolje, tražeći zemlju u kojoj, zahvaljujući svom radu, mogu obezbijediti svojoj porodici tri obroka, udoban krevet i toplu odjeću. Stanovnici sela u bjelopoljskoj opštini sa sjevera Crne Gore, treba li napominjati da se mahom radi o Bošnjacima, zaključavaju svoje domove i odlaze. Ovaj put, odredište je Francuska. Ustvari, parkinzi pored velikih prodajnih kuća, gdje se ispod tankih šatora, na dušecima koji leže na hladnom asfaltu, smrzavaju njihova djeca. Istina, dovedena im je rasvjeta, voda, imaju i kupatila, ali su, ipak, pod otvorenim nebom.
Posve je razumljivo da ni jedna država nema toliki stambeni prostor da istoga dana prihvati i smjesti toliki nevoljni svijet, pa ni Francuska, Jer – na parkinzima i pod šatorima nisu samo oni koji su udarili mandal na bihorskim kućama i okrenuli u bijeli svijet, već i iz afričklih zemalja, te i sa drugih balkanskih prostora.
Iskustvo govori da se u Francuskoj ne dobiva, ni lako ni brzo, dozvola boravka i rada. Ima ih koji već deset a i više godina čame u kojekakvim sabirnim centrima iščekujući pozitivno rješenje. Kroz šta sve prolaze i koliko su dezorijentisani i depresivni ne treba govoriti. Ali sve to, prije svega, zbog bolje budućnosti njihove djece. Oni u svojoj državi nisu vidjeli boljitak. Totalna je nezaposlenost, a od socijalne pomoći se ne može dostojno živjeti.
Da li je rukovodstvo države Crne Gore svjesno da su četvoro djece Senihe Kurgaš iz Osmanbegovog Sela u bjelopoljskoj opštini, samohrane majke, gladna. A usto, da bi nevolja bila još gora, Seniha je bolesna. Da li iko od onih koji drijemaju u skupštinskim klupama Crne Gore, ili se svađaju kao kakve mahaluše, zna da četvoro maloljetne djece bolesne i samohrane majke Senihe tri dana nisu hljeba okusila. Istina je to. Suka Kijamet koji živi u Luksemburgu i član je Zavičajnog kluba”Bihor” predočio je ovaj slučaj pred Upravni odbor ovog udruženja i iz istih stopa se reagovalo. Već sutradan Sehiji je kupljen šporet na drva nov, a i ormar gdje će djeca imati gdje odložiti svoje stvari, ako ih uopšte imaju.
Čuvši za loše stanje ove porodice i Ajdin Šabotić, također član ovog udruženja, koji je nedavno bio u Crnoj Gori, u Sandžaku, kupio je ovoj familiji veš-mašinu, a našao se još neko te kuću zastro novim ćilimima. I njih je, majku Senihu i njeno četvoro djece, bar za trenutak, ogrijalo sunce.
Političari Crne Gore, poslanici iz Bijelog Polja – stidite se!
I dok god bude takva nebriga za svoje građane – oni će bježati. Seniha sa svoje četvoro djece sigurno, bar za sada, neće. Bolesna je i nemoćna da se preseli na francuski parking. Osim toga, uz novi šporet, veš mašinu i tovar brašna koji je donirao jedan od dobrih i humanih ljudi, ona će se, bar za sada, osjećati sretnom i zadovoljnom.
Postoje sela i zaseoci u Donjem Bihoru, a, vjerovatno i u drugim krajevima Sandžaka i Crne Gore, koja se u potpunosti ispražnjena. Udara strah iz praznih i napuštenih kuća. Jedino ako se oglasi kakav pas koji nije htio od svoje kuće, riješen da umre kraj svoje kopanje. Sve drugo šuti! Za to vrijeme parkinzi u Francuskoj su prenaseljeni, a neki od onih ispod šatora već javno govore: Bilo kud, samo tamo ne! Samo ne tamo gdje država na svoje građane gleda samo kao na glasački potencijal, a ne kao na ljude koji će svojim radom usrećiti i sebe i svoje bližnje, pa i državu.
Onaj ko se odlučio da se iz sopstvene kuće preseli pod šator na francuski parking, to, sigurno, nije uradio bez velike nužde.
Pomozi, o Veliki Bože!
I, živjela Francuska!
IDENTITET.LU
