Autor Galijašević zaintregiran dijelom Berlinskog zida u Šengenu
Znam da kada se spomene Luksemburg, jedna od najrazvijenijih zemalja na svijetu, na tromeđi s Francuskom i Njemačkom, većini je to asocijacija na Šengenski sporazum, iz čega su proistekle i pogodnosti da građani više zemalja mogu putovati u zemlje obuhvaćene Šengenskim sporazumom bez vize. Eto i nas je „zapala“ ta sreća.
To je međunarodni sporazum koji je 14. juna 1985. godine potpisalo pet evropskih država: Belgija, Francuska, Njemačka i Luksemburg. Sporazum je potpisan na brodu “Princeza-Mari Astrid”, na rijeci Mozel, pored Šengena, malog mjesta koje od Francuske i Njemačke dijeli samo most preko rijeke Mozel. Ovaj sporazum je potpisalo 30 zemalja.
Šengen je, ustvari, bilo selo. Vrijedni i mudri ljudi u Šengenu su vidjeli mogućnost da iskoriste činjenicu da je ovdje potpisan čuveni sporazum. Šengen je izgrađen, a otvorili su i muzej, govorio mi je Faruk Ličina, predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) Luksemburga, koji je bio moj oficijelni domaćin i koji me je i dovezao u Šengen. Objasnio mi je da su ovdje postavljeni stubovi prvih zemalja koje su potpisale sporazum, a onda su na njih dodavane zvjezdice zemalja koje su kasnije potpisivale sporazum. Kako mi reče Faruk, interesantno je da su ovdje postavili i blok nekadašnjeg Berlinskog zida, koji je, dok nije srušen, razdvajao Istočnu od Zapadne Njemačke.
Mercedes i Ferrari
Ovo je jedina zemlja u svijetu u kojoj se češće viđaju i voze najnoviji modeli Mercedesa ili Ferrarija nego motori ili bicikli. Luksemburg je najbogatija evropska država, poznata po bankarstvu i proizvodnji odličnog vina – mozel.
Glavni grad ove države je Luksemburg, koji važi za jedan od najbogatijih gradova Evrope. Nalazi se na nadmorskoj visini od 334 metra i ima neobičan položaj: sagrađen je na liticama, tako da izgleda kao da se sastoji iz dva nivoa, nižeg i višeg. Jedan je od najrazvijenijih gradova Evrope, čuva veliki broj kulturno-historijskih spomenika, među kojima se ističe katedrala Notre Dame, koja se smatra simbolom grada.
Luksemburg je jedna od zemalja s najvišim životnim standardom. Interesantan je podatak da je on 2007. godine, među 70 evropskih gradova srednje veličine, izabran za “najpametniji evropski grad”. Prilikom izbora u obzir su uzimane kategorije: ekonomija, stanovništvo, sistem upravljanja, mobilnost, okolina i kvalitet života.
U ovoj zemlji živi nešto više od 500 hiljada stanovnika i oko 180 nacija. I niko nikome ne smeta. Ima veliki broj Bošnjaka i ljudi s područja bivše Jugoslavije. Oni su imali sreću da se zaustave ovdje, gdje je život ugodan i osiguran im je posao.
Imao sam, zaista, sreću da sam pozvan da budem gost Bošnjačke kulturne zajednice Luksemburga povodom obilježavanja genocida u Srebrenici. Odavno nisam prisustvovao dostojanstvenijem skupu više od 500 ljudi. Sve je bilo bez greške, s programom koji ne umara, a kazuje svu bol Srebrenice, uveličano prisustvom brojnih zvaničnika ove i okolnih zemalja i ambasadorice Bisere Turković. Nju ljudi u dijaspori posebno cijene.
Meni je ovaj šestodnevni boravak u Luksemburgu značio mnogo. Vidio sam kako se može lijepo živjeti, tamo gdje je sloga i gdje ljudi ne smetaju jedni drugima. Osim mojih domaćina Faruka Ličine i Muhameda Ćemana, imao sam sreću da su mi društvo pravila dva divna čovjeka, dva umjetnika, književnik Faiz Softić i pjesnik Ferid Muratović. I onda Zehra Muratović, vlasnica predivnog restorana, koji je i u ovakvom Luksemburgu na vrhu vrhova.
Vidio sam i Spomenik američkim vojnicima koji su poginuli u vrijeme ofanzive u Normandiji i spomenik generalu Patonu, cijenjenom američkom generalu koji je poginuo pod sumnjivim okolnostima u saobraćajnoj nesreći. On je insistirao da bude sahranjen sa svojim vojnicima u Luksemburgu.
Kapija života
Ovo je bila i prilika da izvrsni književnik Faiz Softić pred 500 ljudi promovira moju drugu knjigu „Kapiju života“. Na kraju je kazao: „Bravo, majstore“. To se od Faiza Softića, izuzetnog književnika, ne može često čuti. On je visoko podigao ljestvicu u ovoj umjetnosti. Slučajno sam imao i nekoliko primjeraka tek objavljenog trećeg romana „Ispod duge“ koji sam podijelio prijateljima. Stjecajem okolnosti, uvaženi Faiz Softić je 2011. godine također u ovoj zemlji promovirao moj prvijenac “Suza na mezaru“. I jedna i druga knjiga, a izgleda i ova treća obići će Evropu. To me, svakako, raduje.
Ipak, kada govorim o Luksemburgu, najradije ću kazivati o onome što je meni najvažnije, ljudima. Bogatstvo je i privilegija imati za prijatelje Faiza Softića, Ferida Muratovića, Zehru Muratovićč, Faruka Ličinu, Muhameda Ćemana i još više njih.
Kada se prisjetim Luksemburga, prvo na njih pomislim. I posebno sam zahvalan Feridu Muratoviću. On je, jednostavno, poželio da mi posveti pjesmu. I napisao je. Ponosan sam na pjesmu i na Ferida. A malo i na sebe. Treba zaraditi da ti neko pokloni pjesmu.
Kako Zavičajni klub „Bihor“ pomaže Bosni
Osim BKZ Luksemburga, u ovoj zemlji se posebno ističe Zavičajni klub „Bihor“. Oni imaju i svoj magazin „Bihor“, koji može stajati rame uz rame drugim sličnim stranim magazinima. Osim na bosanskom, štampa se i na francuskom jeziku. Urednik je vrsni književnik Faiz Softić, koji je okupio ekipu koja svojim kvalitetnim rukopisima obogaćuje ovo prvo bošnjačko glasilo u Luksemburgu. Zavičajni klub „Bihor“ je poznat i po brojnim akcijama kojima pomaže svoje u domovini. Za vrijeme poplava u Bosni kamioni robe i značajna novčana sredstva otišli su onima koje je snašla nevolja. Organiziranost naše dijaspore u ovoj prebogatoj zemlji primjer je kako se život i u tuđini može učiniti ljepšim. (Avaz)
Autor: Mugdim Galijašević
