Piše: Mithad R. Ćeman
S obzirom na to da sam davno počeo slušati o muslimanskom oslobađanju Španije i ulasku islama na evropsko tlo, odavno sam počeo i sanjati o obilasku ove zemlje. To mi se početkom ovog mjeseca (april 2014.) najzad i ostvarilo. Sa svojim bratom i još trojicom bliskih prijatelja krenuo sam u obilazak ove Allahove zemlje. A evo i nekih utisaka sa tog putovanja.
Sigurno ste već slušali ili čitali kako su muslimani, preko Španije, dostavili Evropi nauku, kulturu i prosperitet i moguće da su vam ti podaci – barem meni jesu, zvučali malo napuhani. Ali vjerujte – sve je to istina.
Tokom jedanaest dana putovanja prešli smo 8.000 kilometara i obišli petnaest gradova. U tim gradovima interesiralo nas je dvoje: muslimanska ostavština i prisustvo muslimana danas. Oduševeli smo se saznanjima o obje stvari.
Kriza identiteta
Zanimljivo je bilo koračati gradovima sa islamskom arhitekturom, obilaziti crkve sa ispisanim riječima tevhida i kur’anskih ajeta po zidinama i sa abdesthanama i fontanama u njihovim dvorištima, gledati ulazna vrata kuća i objekata iznad kojih se nalaze ispisana Allahova imena, a stanovnici tih gradova nevjernici – hrišćani, ateisti ili bolje rečeno agnostici. Ali i pored ovog istočnjačkog ambijenta, skoro svaki objekat na svom krovu ima posađen krst, a i stanovnici nerijetko nose križ oko vrata. Hrišćanski običaji i obilježja mi nisu strani, ali sam u Španiji osjetio da je to prenaglašeno. Razmišljajući o tome, tražio sam odgovor na pitanje zašto toliko krstova? A odgovor je bio jasan: u ambijentu islamske arhitekture nisu prepoznavali sebe, niti svoj identitet, pa su imali potrebu da ambijent “odomaće” te su ga obilježavali raznim simbolima koje su smatrali svojim. Krstovi, mačevi, kape poput Ku Klux Klana… samo su neka od obilježja na kojima insistiraju. Ali i pored toga Endelus je bio i ostao muslimanski ponos i pokazatelj muslimanske kulture, graditeljstva i umijeća.
Ko je gubitnik?
Koliko li je muslimana i muslimanki zaplakalo zbog gubitka Endelusa? Poslije ove posjete zapitam se koliko je nevjernika zaplakalo zbog muslimanskog odlaska iz Evrope, a siguran sam da ih je bilo!? Kao što reče poznati francuski romanopisac i nobelovac Anatole France (1844.-1924.): “Najgori dani u historiji su dani Bitke kod Poatjea 732.g., kada je francusko barbarstvo stalo na put naukama, umjetnosti i civilizaciji koju su Arapi nosili sa sobom!” (Život u cvijetu)
E, zamislite sada koje je barbarstvo istjerati tu kulturu 800 godina nakon sto se ugnijezdila na evropskom tlu?
Kada su mušrici Mekke doživjeli Bitku na Uhudu kao svoju pobjedu, njihov vođa Ebu Sufjan dovikivao je preostalim muslimanima da su sada isti da je ta bitka osveta zbog poraza na Bedru. Pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio da nismo isti jer su njihovi mrtvi u Vatri a naši u Džennetu. Objasnio je da nikada ne možemo biti isti, jer je Allah naš zaštitnik, a ko će nevjernike uzeti u zaštitu?
Takav je slučaj i sa Endelusom. Desetine generacija je živjelo i umiralo u islamu i time dobilo šansu da prožive dva života – dunjalučki i ahiretski. A oni koji nisu bili muslimani živjeli su u sigurnosti i prosperitetu i na taj način proživjeli barem jedan život. A onda su barbari donijeli inkviziciju, protjerivanje, rušenje i spaljivanje knjiga i to ne samo vjerskih već i naučno-istraživačkih iz oblasti medicine, astronomije, arhitekture… Endelus i njegova historija svjedoče nam ko je kakav. Beograd i njegova historija svjedoče nam ko je kakav. Banja Luka i njena historija svjedoče nam ko je kakav. Višegrad i njegova historija svjedoče nam ko je kakav…
Posebno se zapitam ko je pobjednik kada pomislim na činjenicu da danas u Španiji živi osam posto (8 %) muslimana. U pokrajini Katalonija, sa glavnim gradom Barselonom, živi oko 500.000 muslimana i imaju na desetine mesdžida, islamskih centara i islamskih organizacija, dok u posljednjem muslimanskom utočištu, Granadi, muslimansku zajednicu sačinjavaju Španci koji se sve više i više vraćaju svojim korijenima – islamu. U najvećem gradu Baskije, u Bilbau, klanjali smo akšam-namaz u mesdžidu sa preko 200 džematlija, a poslije namaza bili smo svjedoci gdje mladić Abdu-l-Veddud eš-Šankiti u prisustvu dvojice starijih džematlija obilazi omladinu kroz okolne parkove i prezentira im islam. Unija muslimana u Španiji prije dvije godine došla je sa podatkom da je broj mesdžida u Španiji dostigao broj od 1.177. Nije ni čudo što neke naučne prognoze govore da će se za narednih 20 godina broj muslimana u Španiji duplirati.
Musliman je na svakom mjestu i u svakom vremenu berićetan / produktivan
Obilazeći muzej u Kordobi, zajedno sa prepunom učionicom španskih srednjoškolaca, prisustvovao sam času njihove, ili bolje rečeno naše historije, na kojem se o islamu govorilo samo u superlativu. Otkrića, napredak, suživot, vjerovanje, progres… Nisam bio svjestan da ću se do kraja moga putovanja još mnogo naslušati tih pohvala. Ali tako je kada ostaviš konkretan i pozitivan trag iza sebe. Pragmatično razmišljanje tog vremena i tadašnje djelovanje uticalo je da se o muslimanima i našoj kulturi priča u superlativu od strane onih koji su nas sa tih prostora istjerali.
Ko je pobjednik?
Glavni umjetnički detalj starog Endelusa, ali i moderne Španije jeste kaligrafski natpis “La galib illa Allah – Samo je Allah pobjednik”.
Kao da nas ova rečenica podsjeća da je snaga u Allahovim rukama, da je pobjeda u Allahovim rukama, daje je kome On hoće jer nema boga osim Njega.
Kao da nas ova rečenica, takođe, podsjeća na to da je Allah jedini pobjednik bez obzira na to koliko se zulumćara pojavilo i uzoholilo, bez obzira na to koliko u svom nevjerstvu i nepravdi pretjerali jer im, naposljetku, ništa ne preostaje nego završetak i nesreća.
Prije nego su muslimani napustili Endelus, došlo je do podjele, a prije podjele zaboravili smo ko smo, šta smo i zbog čega smo tu gdje smo. Sve to nama danas daje priliku da spoznamo uzroke pobjede i poraza. Sve to nama danas daje pouku i omogućava nam spoznaju Allahovih univerzalnih zakona, kosmičkih pravila u svemiru od kojih je i to da nema pobjednika osim Allaha. (R. Sandžak, 180)
