Autor: Muhamed ĆEMAN
Poput njihove zemlje udomiteljice – Luksemburga, koji uprkos svojoj teritorijalnoj malenkosti, redovno je u prilici demonstrirati svoj značaj u kontekstu evropskih ekonomskih i političkih dešavanja, tako i ovdašnji luksemburški Bošnjaci itekako znaju privući pažnju medija.
Bošnjaka koji žive i rade u Luksemburgu, po grubim procjenama, bude između 10 i 15 hiljada, tako da se i ne može reći da je njihova brojnost ta koja je od presudnog značaja u kontekstu privlačenja medijske pažnje. Međutim, njihova solidna organiziranost, kako kroz džemate tako i kroz udruženja i klubove, bude uzrokom da uspiju realizovati značajne aktivnosti i projekte kojima pobude interesovanje određenih centara moći.
U ovom prilogu, zadovoljićemo se kratkim osvrtom na tri događaja koja su se našla na žestokom udari srpskih medija, koristeći se tom prilikom netačnim, izmišljenim i lažnim informacijama.
Vrlo je interesantno da srpski mediji, koji su, istini za volju, već odavno poznati kao prave fabrike obmane, demagogije i laži, za svoju metu kada su izvještavanja o Bošnjacima u Luksemburgu u pitanju, drznuli se dovesti u pitanje tri primarna prava svakog pojedinca i zajednica, a to su – pravo na duhovnost, pravo na edukaciju i pravo na samoodbranu. Pogledajmo o čemu se radi.
Zadiranje u pravo na duhovnost
U mjesecu aprilu 2013. godine, grupa Bošnjaka iz Luksemburga, porodično je obavila umru – vjerski obred u najstarijem hramu koji je izgrađen na Zemlji, u Meki. Tom prilikom, u svojim dovama tj. molitvama za zdravlje, mir, bereket, uspjeh itd., određenim srpskim medijima zasmetalo je što su se molili i za rešavanje statusa Sandžaka. Članak osude u printanom izdanju objavili su srbijanski dnevni listovi VESTI i KURIR.
Dakle, proteranim Bošnjacima iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Kosova, koji su spas i sigurnost našli u Luksemburgu, osporava se pravo da u svom obraćanju Stvoritelju mole ono za šta misle da će promijeniti nezavidan položaj u kojem su se našli njihovi sunarodnici u Sandžaku. Ukoliko njih upitate, srpske medije, Bošnjak ne bi smio zamoliti Boga da stvari krenu na bolje, da se napokon stane u kraj sa raznim vrstama diskriminacije, zloupotreba, korupcije, socijalne defavorizovanosti i drugim negativnim isključujućim praksama koje su nažalost i dalje aktuelne na prostoru Sandžaka?!
Uistinu, ne vjerujem da je historija zabilježila sličan slučaj, da se bilo kom narodu pokušala nametnuti cenzura na sadržaj molitvi?! Međutim, iz navedenog primjera vidimo da određeni srpski mediji promovišu takvu vrstu cenzure za Bošnjake.
Zadiranje u pravo na kulturu i edukaciju
Drugi događaj koji su našao na udaru srpskih medija, dogodio se iste godine, dakle 2013., kada je povodom godišnjice osnivanja Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) Luksemburga, Bošnjake Velikog vojvodstva posjetio tadašnji glavni muftija u Srbiji, Muamer Zukorlić. Na skupu tim povodom, u prisustvu autora promoviran je Sandžački rječnik, govorio je i tadašnji predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) Ferid Muhić, a na kraju se mnogobrojnoj publici obratio i muftija Zukorlić. U sklopu te večeri pokrenuta je akcija prikupljanja sredstava za kupovinu placa i izgradnju Bošnjačkoj kulturnog centra (BKC) u Petnjici na Bihoru, u Sandžaku. Srbijanski mediji, RTS, B92, KURIR, BLIC i mnogi drugi, nikako nisu mogli oprostiti Bošnjacima Luksemburga koji su na tom skupu obećali novčano pomoći projekat izgradnje BKC-a u Petnjici. Danima su “žalili” Bošnjake Luksemburga jer su eto, drznuli se uložiti novac u izgradnju institucije koja će promovirati kulturu i obrazovanje u njihovom rodnom kraju iz kojeg su bukvalno, ali bukvalno protjerani. Da, radi se o istim onim medijima koji su tokom trajanja srpsko-hrvatske agresije u Bosni objavljivali priloge u kojima su optuživali napaćene građane opkoljenog Sarajeva da “srpskom nejači” hrane lavove u sarajevskom zološkom vrtu. Preko noći, isti ti mediji, navodno žale proterane Bošnjake Luksemburga zbog toga što novac koji su pošteno zaradili žele da utroše tamo gdje bi im svaki drugi normalni narod pozavidio – u kulturu i obrazovanje. Međutim, svjesni Bošnjaci Luksemburga nisu se dali prevariti. – Danas, svjedočimo da je u samom centru Petnjice kupljen plac na kojem se uveliko poodmaklo sa radovima izgradnje impozantne građevine u starobošnjačkom stilu – Bošnjačkog kulturnog centra. Ujedno, čitava ova priča je dokaz u kojoj mjeri su tadašnji medijski izvještaji srpskih medija bili zlonamjerni i lažni. “Pametnom je i išaret dovoljan”, glasi stara narodna poslovica.
Zadiranje u pravo na samodobranu
I zadnji slučaj koji želimo navesti tiče se nedavnog gostovanja u Luksemburgu, generala u penziji Armije BiH, Atifa Dudakovića. Odbor za obilježavanje 11. jula, Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici koji u svom okrilju okuplja 15 bošnjačkih udruženja i džemata sa sjedištem u Luksemburgu, povodom 9. januara, Dana početka genocida nad Bošnjacima, upriličio je tribinu sa temom “Da li je genocid sudbina Bošnjaka?”, na kojoj je govorio legendarni general Dudaković. Tom prilikom Dudaković je u svom obraćanju u kontekstu tematike same tribine istakao da je najbolji garant neponavljanja genocida nad Bošnjacima njihov kapacitet da se od istog odbrane. Ima li šta normalnije za bilo koji narod, a osobito za narod koji je itekako često bio žrtva genocida kao što je to slučaj sa Bošnjacima, da isti imaju pravo da se brane?! Osobito ukoliko uzmemo u obzir paradiranje četnika, prijetnje Dodika koje su prepoznate kao realna opasnost za mir u Bosni i Hercegovini i od strane Sjedinjenih Američkih Država te su lideru Srba u manjem bosanskom entitetu koji je upravo nastao na genocidu, zbog navedenog, početkom ove sedmice uveli sankcije. Čak opravdano smatram da ne postoji srpsko glasilo kako u Srbiji tako i u inostranstvu, a da nije pokušalo izvući iz konteksta riječi generala Dudakovića, te prikazati Bošnjake kao ratne huškače i zagovarače sukoba, što nikako ne odgovara istini – čemu svjedoče aktuelni događaji ali i historijsko iskustvo. Ono što je zanimljivo, u ovom slučaju, nije se stalo samo sa medijskom propagandom, već se nažalost u sve to umiješala i Ambasada Srbije u Briselu. – Kako pouzdano saznajemo, tokom jučerašnjeg dana, visokorangirani upošljenik srbijanske Ambasade u Briselu, dao je sebi za pravo kontaktirati određene predstavnike Bošnjaka u Luksemburgu, pokušavši na taj način izvršiti pritisak ne bi li se barem neko od 15 udruženja i džemata koja okupljaju Bošnjake u Luksemburgu a koja, pomenuli smo, zajednički djeluju kroz Odbor za Srebrenicu, pokolebalo i ogradilo od skupa na kojem je govorio legendarni general Dudaković. Zaista se pitamo, odakle samo hrabrost/drskost, a da ne govorimo o obrazu, Ambasadi Srbije u Briselu, da preduzima bilo kakve mjere i pokušava izvršiti pritisak, ne bi li se generalu u penziji Armije Bosne i Hercegovine oduzelo pravo da zaprijeti odbranom u koliko se bilo ko drzne ugroziti suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine?!!! Odgovor je jednostavan. – Država Srbija, vrlo je jasno, ideološki, vojno i praktično stoji iza agresije i genocida koji se od 1992. do 1995. godine odvijao u Bosni i Hercegovini. Takve politike Srbija se nažalost nije odrekla ni danas. Eklatantan primjer navedenog je upravo reakcija srpkih medija na govor generala Dudakovića, a kao potvrda svemu i više je nego indikativna reakcija Ambasade Srbije.
ZAKLJUČAK
Bošnjacima Luksemburga, Bošnjacima cijele dijaspore, Bošnjacima Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova i Makedonije, već vijekovima učitelj je Poslanik milosti, alejhiselam, koji je ih je podučio sljedećem:
“Ne priželjkujte susret sa neprijateljem, već od Allaha tražite spas, a ako ih ipak sretnete onda budite postojani.” (Bilježe Buhari i Muslim)
U tom kontekstu, ne vjerujem da ima Bošnjaka niti bilo koje normalne osobe koja sa njima dijeli identični svjetonazor, a da joj je svojstveno prižejkivanje sukoba i rata. “Ko rat želio u kući mu bio”, naša je krilatica proistekla iz narodne poslovice koju Bošnjaci također vijekovima koriste. Međutim, pravo na sjećanje, pravo na samodbranu, pravo na njegovanje kulture, pravo na edukaciju i pravo na duhovnost, primarna su prava kojih se ne želimo tao lahko odreći. Samo se srpki mediji mogu usuditi i sebi dozvoliti da bilo kome osporavaju nabrojano. Ono što raduje i u šta smo sigurni, a što bi uistinu voljeli da srpski mediji a prije svega njihovi nalogodavci što prije dobro shvate zajedno sa upošljenicima Ambasade Srbije u Briselu, kako bi napokon počeli zajedno izgrađivati bolju budućost, je činjenica da pomenuta prava nikako, ni u kojem slučaju i nikada, neće moći, ako Bog da, da oduzmu Bošnjacima, a osobito Bošnjacima u dijaspori. A tek Bošnjacima u Luksemburgu da ne govorimo! Velikim Bogom se kunemo!!!
.
IDENTITET.LU
.