Putopis: Tragovima islamskog naslijeđa na Balkanu – Grčka, Bugarska i Makedonija (FOTO+VIDEO)

Sinoć smo pred sami akšam stigli u Solun. Drugi grad po veličini u Grčkoj. Već tokom prve vožnje gradom, u potrazi za hotelom, kroz prozor od auta uspjeli smo primijetiti nekoliko građevina iz Osmanlijskog perioda. Al’ kad naiđosmo na Rotondu, morali smo za trenutak obustaviti potragu za konačištem kako bi se izbliza divili njenoj ljepoti. Uistinu, čovjek mora imati jako srce za ovakvu vrstu turizma iz žali koju osjeća zbog onoga što je u prošlosti izgubljeno. Međutim sve to nastojimo prihvatiti kao lekciju za današnjost. Građevina izgrađena između 299. i 305. godine. od strane rimskog cara Galerija u znak pobjede nad Persijancima, takozvana Rotonda je 326. godine za vrijeme Konstantina preinačena u crkvu, a 1590. s dolaskom Osmanlija, u džamiju. Pored džamije koja je dobila ime Sulejman Hortadži-efendi, izgrađeno je i munare, te je danas jedino preostalo munare u Solunu od njih preko stotinu koliko ih je bilo krajem 19. vijeka.

Od 1912. Rotonda je ponovno preinačena u crkvu Sv. Georgija.

Danas ćemo je ponovno posjetiti i pokušati ući u nju.

Solun, 10.04.2018.

Detalj iz crkve Sv. Dimitrija – najveća pravoslavna crkva u Grčkoj. Doista je bila tužno posmatrati ljude koji dolaze i ljube zaštitno staklo ispod kojeg se nalaze mošti nekog lika kojeg su proglasili svecem. Ujedno, možete primijetiti i papiriće koje posjetitelji ubacuju unutra na kojima su ispisane, pretpostavljam, njihove želje. Najgore je što danas i među muslimanima imamo neukih masa koje rade slično na kaburovima/turbetima umrlih šejhova/evlija/poslanika, i koga sve ne. A podsjetimo, tri su uslova koja se miraju ispuniti prilikom dozivanja bilo koga. – 1) Da je dotični živ; 2) Da dotični čuje; 3) I da je u mogućnosti da realizuje ono što se od njega traži. A mrtav čovjek, pa ko god on bio, ne može pomoći ni sebi samom.

Crkva je izgrađena u 4. vijeku da bi 1430. s dolaskom Osmanlija bila preinačena u džamiju. S povlačenjem Osmanlija povratila je svoju primarnu funkciju.

Solun, 10.04.2018.

Aladža Imaret džamija izgrađena je 1484. godine od strane Velikog Vezira i tadašnjeg namjesnika Soluna, Ishak Paše. Pored džamije nalazi se imaret (fotografija u komentaru) tj. narodna kuhinja u kojoj su se hranile socijalno ugrožene strukture stanovništva.

Interesantno je za promijetiti koje su nekada bile primarne institucije kod muslimana. – Džamije, medrese/škole, mektebi, hamami, imareti/narodne kuhinje, česme. Dakle fokus je bio na duhovnosti, obrazovanju, higijeni, humanitarnom angažmanu. A postoji pravilo koje sugeriše da potonje generacije tj. mi, neće uspjeti da ostvare preporod iuzev slijedeći metodologiju naših dobrih prethodnika.

Džamija danas služi za izložbe. Ne klanja se u njoj.

Solun, 10.04.2018.

Jeni džamija u Solunu izgrađena je kasne 1902. godine od strane zajednice jevreja Dönme koji su od 17. vijeka, nakon konverzije na islam njihovog duhovnog lidera, kabaliste Šabataja Cvija (umro i ukopan u Ulcinju), kolektivno prihvatali islam. Mada, postoje brojne kontraverze vezano za njihov islamijet jer su pri sebi zadržali i neke jevrejske običaje. A okolnosti konverzije njihovog lidera otvaraju dodatni prostor za špekulacije.

Džamiju je projektirao Italian Vitaliano Posseli. Po odlasku Osmanlija, preinačena je u Arheološki muzej grada Soluna, a kasnije je služila, pa sve do danas, za izložbeni prostor.

Od oko 180 solunskih džamija danas muslimani Soluna ne posjeduju NI JEDNU, tako da su vlasti Soluna nakon 90 godina dozvolile klanjanje Bajram-namaza u ovoj džamiji, što je opet značajan iskorak.

Solun, 10.04. 2018

Muzej je izvanredno uređen. Vrh u organizacionom i estetskom smislu. Sve pod konac.

Solun, 10.04.2018.

U ovoj sobi je rođen Mustafa Kemal Ataturk. Razmišljali smo o njemu danas. – Šta se to vrzmalo po njegovoj glavi, pitamo se, da se odluči napraviti tako radikalan preokret. – Ukinuti hilafet i od preostale teritorije koja je pripadala svim muslimanima prisvojiti sve za Tursku; ukinuti arapsko pismo i preko noći onepismeniti maltene cjelokupnu populaciju; ukinuti šerijat; … A istovremeno, uvesti i toliko pozitivnih promjena kroz reorganizaciju države, zatim doprinos koji je dao u odbrani onog što je od Carstva ostalo, … Sve nekako može možda da se i opravda, ali siguran sam da mu ni jedna tadašnja svjetska sila nije tražila ukidanja ezana na arapskom i uvođenja istog na turskom, već je to proizvod njegovog nacionalizma i islamomržnje. A opet, njegove zelene oči dokaz su da je sve osim etnički Turčin.

Na osnovu njegovih fotografija stičem dojam da se radilo o prijekoj, disciplinovanoj osobi.

Kako god, Allah će mu suditi, a i svima nama. – Nama je važno bilo vidjeti danas u rodnoj kući Ataturka upošljenike Turke koji vole islam i muslimane. Protiv Istine se može svako boriti, al’ je ne može savladati. Kad-tad ona izroni i zablista.

Solun, Grčka, 10.04.2018.

Druga džamija koju smo posjetili u Serresu je Zincirli džamija, izgrađena tokom 15. stoljeća. Bila je poznata po ogromnom lancu za koji je bio pričvršćen luster. U zadnjem stoljeću služila je raznim namjenama, pa i kao magacin za oružje tokom II svjetskog rata. Vremenom se gotovo pretvorila u pravu ruševinu, te je renovirana od strane Ministarstva kulture Grčke. Radovi na renoviranju okončani su 2012. godine, kada je zvanično otvorena povodom 100 godina odlaska Osmanlija. Godine 2011. odbijen je zahtjev muslimanske zajednice da se džamiji povrati prvobitna funkcija. Danas je neka vrsta izložbene galerije i prostor za muzičke događaje. Tokom naše posjete vrata su joj nažalost bila zaključana.

Danas smo također saznali da je grad Serres u kojem se nalazi ova džamija, rodno mjesto našeg Gazi Husrev-bega. Razlog više da se posjeti ovo mjesto.

Serres, 11.04.2018.

Pred sami akšam stigli smo u prelijep gradić Kavala. – Rodno mjesto čuvenog Muhammeda Ali Paše – namjesnika Egipta albanskog porijekla. Zbog sprovedenih reformi smatra se osnivačem modernog Egipta. Dinastija koju je osnova vladala je Egiptom i Sudanom sve do 1952. godine. Otac mu je bio, zanimljivo je, obični trgovac duhanom. – Možda je to još jedan od razloga zvog čega je bio žestoki neprijatelj osobama koje su još u taj vakat smatrale duhan haramom.

Kavala je grad u kojem se nalaze ostaci nekoliko džamija. Kako je padao akšam, požurili smo posjetiti Imaret. – Radi se o ogromnom kompleksu koji je izgradio Ali Paša kao poklon svom rodnom gradu. Kavala je definitivno jedan od najljepših gradova koje smo vidjeli u Grčkoj a za koji se nadam da ću biti u prilici ponovno ga posjetiti. Zapljuskuje ga Egejsko more. Njegovim ulicama se širi miris tek procvjetalih jorgovana, a nemali broj kuća u njemu je u prelijepom osmanskom stilu. Doista, grad za divljenje koji privlači pažnju svih naših čula.

Kavala, 11.04.2018.

Iz Kavale smo se uputili put Trakije. U lijep i miran gradić Ksanti stigli smo tačno na jaciju. Dočekali su nas vrlo srdačno razdragane džematlije jedne od 9 džamija tog grada od oko 60’000 stanovnika, od kojih su dobar dio ali ipak manjina muslimani. Imam džamije Muharem, po etničkoj pripadnosti je Pomak. Dok su ostale džematlije uglavnom kako kažu Turci, i još par Pomaka. Puno smo se obradovali zbog našeg prvog susreta s Pomacima. – Radi se o slavenskoj grupi naroda koji su, poput Bošnjaka, prihvatili islam. Žive ovdje u severoistočnom dijelu Grčke i u rodopskom dijelu Bugarske. Dobar dio ih je odselio i u Tursku. Čitali smo ranije o njima i doživljavamo ih kao prave muslimanske gorštake, koji su zadnjih 100 godina podnijeli tako veliku žrtvu nebi li očuvali žišku islama, u čemu su i uspjeli. Gajimo veliko poštovanje prema njima i u narednih dan, dva nadamo se bliskijim susretima s pripadnicima te plemenite skupine kako bi se iz prve ruke upoznali s njihovim halom, a naša iskustva i zanimljive dijelove nastojat ćemo podijeliti kao i do sada.

U svakom slučaju prvi susret je bio bratski i vrlo srdačan. Džematlije džumretanski nastrojeni, a džamija čista i uredna. U sklopu džamije raste čempres za koji je u drvenoj konstrukciji a tik uz munaru napravljen dovoljno širok otvor za njegov nesmetani rast. Lekcija iz ekologije i dokaz da je, kako neki kažu – ISLAM ZELEN, tj. vjera koja posebno mjesto daje ekologiji. Barem bi tako trebalo biti?!

Sa imamom Muharemom otišli smo zajedno na večeru i razgovarali o čemu sve ne. Vrlo prijatan čovjek. Dok smo prolazili velikim gradskim popločanim trgom skrenu nam pažnju da hodamo po nekadašnjem muslimanskom groblju. Pored je naravno nekada bila i džamija od koje nema ni traga ni glasa. A na Sahat kuli iz osmanskog perioda postavljen je krst. – Isti obrazac, od grčkog Ksentija, preko makedonskog Bitolja pa do crnogorske Podgorice.

Sabah ćemo, inšAllah, klanjati u gradu Komotini, i to će biti posljednji grad koji ćemo ovom prilikom posjetiti u Grčkoj. Nakon toga, prelazimo u Bugarsku. Pomakistan je naša naredna destinacija. Uz Allahovu pomoć!

Ksanti, 11.04.2018.

Ušli smo u Bugarsku i svratili smo u selu Emirler. Iznenađeni smo velikim brojem munara koje vidimo s puta sve od kako smo ušli u Bugarsku. Mnoštvo sela i mnoštvo džamija. U većim selima i crkva i džamija. Skrećemo s puta. – U selu Emirler u dvorištu nove džamije dočekuje nas Džemal. Kaže da je Turčin. – Sinovi su mu na radu u Konji, žena također kod sinova sa zadatkom da se brine za unuke, a on došao u rodno selo kao lasta, s proljećem. Pokazuje nam staru džamiju koja se nalazi tik uz novu, te zajedno razgledamo stare nišane. Govori nam da u tom dijelu regiona ima preko 20 turskih sela. Vrlo je srdačan i razgovorljiv. Fali Erdogana.  Novu džamiju im je prije par godina napravio bogati seljanin koji je već odavno odselio za Tursku. Priča nam kroz šta su sve prošli zadnjih 50 godina. Al’ najteže od svega im je pala nasilna promjena imena. – Njemu su dali ime Stanko. Da Allah sačuva. Ta vremena su iza njih, a sada se suočavaju sa drugim izazovima, od kojih je jedan od najvećih – iseljavanje.

Na prvoj fotografiji razgledamo unutrašnjost stare džamije.

Emirler, 12.04.2018.

Stigli u Ribnovo. Selo sa 3’000 stanovnika. Naseljeno isključivo Pomacima. Ulazimo u seosku džamiju pred podne namaz i zatičemo ovu scenu. Vallahi prelijepo. Neko završi i fakultet, živi u gradu, al’ ne čita. Drugi pak žive u planinskom selu i žive od zemljoradnje i stočarstva, ali čitaju.

Tepih u džamiji podobro pohaban čak i na prostoru zadnjeg saffa, što dovoljno govori o ovim ljudima i ovom selu.

U selu postoje 2 džamije.

Hvala ti Gospodaru na ovom iskustvu.

Ribnovo, 12.04.2018.

U ovom selu vrijeme kao da je stalo. – Kako su samo ovo divni ljudi. Obradovali su nam se kao da smo im najrođeniji. Govore na bugarskom a mi na bosanskom. – Uprkos tome, nemamo problema u komunikaciji već se razumijemo i bolje nego li sam očekivao. Pozivaju nas uporno na ručak ali mi uljudno odbijamo ne želeći da im budemo na teretu. Mole nas da ostanemo barem 2 dana kako bi prisustvovali velikom seoskom slavlju povodom kolektivnog sunneta dječaka. – Prilika kada se u selu sakupe svi oni koji su zbog poslova u Sofiji i drugim gradovima, a i dobar dio onih koji su na Zapadu ili u Turskoj. Žalimo što moramo da ih odbijemo. Zahvaljuju nam na posjeti. Vole Bosnu, a ko je i neće voljeti. Čuli su čak i za naš Sandžak što nam je uistinu drago. Govore da im puno znače posjete poput naše. – Zato, ko god je u mogućnosti, čim se ukaže prilika, put pod noge.

Ljudi grubih šaka, a toplih srca.

Ribnovo, 12.04.2018.

Nakon što smo se oprostili sa dobrim Pomacima, uputili smo se put Sofije. Distancu od nekih 200 km prešli smo u roku od 3 sahata.

U Sofiji nas je dočekala Banja Baši džamija, izgrađena 1576. godine, jedina je preostala džamija od nekadašnjih preko 70 – koliko ih je bilo u glavnom gradu Bugarske. Nakon pada komunizma u Bugarskoj, detaljno je renovirana, tako da je danas mjesto gdje muslimanska zajednica obožava Allaha Uzvišenog, a ujedno je turistička atrakcija. Klanjali smo 2 namaza u njoj, i oba puta je bilo turista koji su sa divljenjem ulazili u ovu Allahovu kuću. Osjećao sam neizmjerni ponos, kao da sam ja učestvovao u njenoj izgradnji.

Odmah iza džamije nalaze se ostaci nekadašnje banje, po kojoj je džamija i dobila ime.

U razgovoru sa ljubaznim hizmećarima džamije koji kažu da su Turci, saznajemo imena crkava koje su nekada bile džamije, te nas upućuju na muzej koji je također u prošlosti bio džamija. – Balkanski sindrom!

Džamija Banja Baša nalazi se u najljepšem dijelu Sofije, u samom centru grada. Pored nje, u gradu funkcioniraju još 4 manja mesdžida.

Sofija, 13.04.2018.

Katedrala Sv. Nedjelja u Sofiji nalazi se na 5 minuta hoda od Banja Baši džamije. Privukla mi je interesovanje jer je u njoj aprila 1925. godine izveden teroristički napad od strane komunista u kojem je poginulo oko 130 osoba. Meta napada je bio car Boris.

Interesantno je podsjetiti se da je idejni tvorac korištenja terorizma kao metode ostvarenja političkih ciljeva socijalista Auguste Blanqui, živio od 1805. do 1881. u Francuskoj. Taj podatak navodi i naš akademik Ferid Muhić u svojoj knjizi Islamski identitet Evrope. Blanqui je smatrao da radnička klasa može doći do radničkih prava isključivo putem nasilja i terorizma. Dobar dio svog života, Blanqui je proveo u zatvori.

Iz navedenog se da zaključiti da je terorizam novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru. 

Sofija, 13.04.2018.

Ušli smo u Makedoniju i stigli u grad Štip. – Mjesto sa nešto manje od 50’000 stanovnika, a od tog broja oko 90% su Makedonci/pravoslavci.

Ispred džamije smo Husamudin Paše. Džamija se prvi put pominje 1570. godine. Evlija Čelebija je također opisuje u svom putopisu. Od 1950. do 1956. u džamiji je bio smješten muzej, a zatim je do današnjih dana u potpunosti napuštena.

Na dżamiji se nalazi tabla postavljena još 2004. godine na kojoj piše da je uvrštena kao prioritet za obnovu u sklopu nekog projekta Evropske komisije. Od tada je prošlo 14. godina a ona zvrvi napuštena i prazna. Vjerujem da “dio” odgovornosti zbog ovakvog stanja ove džamije snosi i muslimanska zajednica.

Munare džamije je nažalost srušeno.

Uprkos svemu, možemo se diviti arhitekturi ove džamije koja zahvaljujući svojoj lokaciji i veličini dominira gradom.

Štip, 13.04.2018.

Na putu od Štipa prema Velesu nailazimo na selo Lozovo. Godine 1953. u selu je živjelo oko 570 Turaka i samo 30 Makedonaca, tako da ne čudi što je staro ime sela – Džumajlija. Danas je pak situacija drastično u “korist” Makedonaca. – Njih je oko 850 dok je Turaka samo 8.

Nažalost, nisam uspio doći do imena ove džamije niti godine njene izgradnje, od koje gotovo da ništa nije ni preostalo izuzev ove munare. Bojim se kad naredni put prođem kroz ovo mjesto, ako se ikada to i desi, neću zateći ni ovo što je preostalo.

IZ Makedonije mora preduzeti hitne mjere kako bi se spriječio potpuni nestanak ovog dijela naše kulturne baštine. Osobito se moraju ulažiti napori s ciljem zaštite od daljeg propadanja najugroženiji vakufi, poput ove džamije u Lozovu/Džumajliji.

Tužnih srca nastavljamo put ka Velesu.

Lozovo/Džumajlija, 13.04.2018.

Fazil Ahmed-pašina džamija u Velesu, poznata i pod imenom Crna džamija, izgrađena u 17. vijeku. – Jedina preostala od nekadašnjih 6 džamija u ovom gradu. Mustafa-pašina džamija pak zapaljena je zadnjeg dana Ramazana, tj. uoči bajrama, 1994. godine.

Grad Veles ima nešto manje od 50’000 stanovnika, od tog broja preko 90% su Makedonci, a ima i oko 1’600 Turaka pa čak i 30-ak Bošnjaka.

Za vrijeme Osmanlija grad je nosio ime Ćupurli, što objašnjava ime ugledne porodice Ćuprilić koja je porijeklom iz ovog malog grada. Uistinu je interesantan podatak da je porodica Ćuprilić iznjedrila čak 6 velikih vezira i nekoliko visokih vojnih zvaničnika.

Na padinama Velesa dominira crkva Sv. Pantelejmona. – Pitam jednog deda, Makedonca, iz kojeg je vijeka crkva, a on mi odgovara – iz desetog. Provjeravam informaciju i saznajem da je crkva sagrađena tek u 19. vijeku. – Kriminalni su.

Veles, 13.04.2018.

Nevjerovatna fotografija s buvlje pijace iz Skoplja (Bitpazar) koja ruši mnoge predrasude.

Čovo prodaje luk i čita li čita.

Mislio sam da se ovakve scene mogu vidjeti samo na Zapadu, al’ očigledno je da sam se prevario.

Prišao sam mu sa strane i malo virnuo u sadržaj. – Knjiga je islamske tematike.

U svakom slučaju lijepo za vidjeti, i dokaz da ko hoće nađe način, a ko neće nađe razlog.

Skoplje, 14.04.2018.