Putopis: U potrazi za zaboravljenim islamskim naslijeđem Portugala (FOTO+VIDEO)

Date:

Share post:

Autor: Muhamed ĆEMAN

“Sudbina je “htjela” da tačno 34 godine, dan za dan, nakon što me je majka rodila, njenu izvrsnu pitu konzumiram u glavnom i najvećem gradu Portugala – Lisabonu. 

U narednih par dana putovaćemo portugalskim selima i gradovima u želji da se iz prve ruke upoznamo sa ovdašnjim ljudima i kulturom. Osobito se interesujemo za islamsko kulturno naslijeđe ove mediteranske zemlje. Najzanimljivije detalje potrudićemo se da prenesemo do što većeg broja čitaoca.”

Gornji zapis nastao je netom nakon slijetanja na aerodrom u Lisabonu i predstavlja svojevrsni uvod putopisu koji je pred vama. Tokom našeg petodnevnog putovanja posjetili smo čak 27 gradova i u svakom od njih ponaosob uspjeli pronaći tragove bogate islamske prošlosti.

Fotografije propraćene komentarima objavljujemo hronološki, na isti način kao što smo ih tokom putovanja objavljivali na Facebooku, dakle bez ikakvih izmjena i dodataka. Putopis poput halke, počinje i okončava se u Lisabonu. Jedino su ovaj uvod kao i zaključak s putovanja napisani u Luksemburgu, što je uredno i naznačeno.

Gajimo nadu da će ovaj skromni putopis doprijenijeti buđenju sjećanja na vijekovno prisustvo islama na Iberijskom poluostrvu, tačnije na tlu Portugala, i da će ujedno imati svog udijela u jačanju svijesti o značaju islama i njegove civilizacije u procesu nastajanja evropskog identiteta. Također, iskreno se nadamo da će putopis koji je pred vama predstavljati podsticaj društvenim istraživačima – historičarima, sociolozima, etnolozima, … bosanskog govornog područja koji ga eventualno budu pročitali, da aktivnije istražuju ne samo višestoljetno prisustvo islama na evropskom tlu, već i fenomen njegove konstantne interakcije sa judeo-kršćanskim civilizacijskim krugom i svega onoga što je iz iste u prošlosti proizišlo ili pak danas proizilazi.


.

U Lisabonu živi nešto više od pola miliona stanovnika. Muslimani su ga osvojili 714. godine, dakle samo 3 godine nakon što je Tarik ibn Zijad pokorio Španiju. Po muslimanskom osvajanju, Portugal je bio poznat pod imenom – “Gharb al-Andalus, tj. Zapadni Endelus.

U pozadini, u podnožju, vidite četvrt Alfama, srce starog Lisabona. Vjerovatno su mnogi od vas već i pretpostavili da je ime četvrti izvedeno iz arapskog jezika. – Upravo je to slučaj! Alfama je nastala kroz spajanje dvije riječi ALFAA i MAA (ألف ماء), što u prevodu znači HILJADU VODA. – Naime, za vrijeme muslimanskog prisustva, srce grada Lisabona bilo je krcato javnim kupatilima – hamamima. Nije se onda čuditi zbog čega su sociolozi muslimanske sredine nazivali društvima zasnovanim na vodi (les sociétés hydrauliques).

Lisabon, 31.10.2018.


Ulice Alfame su vrlo uske, pravi sokaci, osobito kad njima naiđe stari tramvaj. Dekoracije na kućama su raznih boja i motiva, predstavljene kroz “azuležo” keramičke pločice koje pripadaju mudeharskom umjetničkom stilu. Azuležo je, vidi čuda, također riječ arapskog porijekla, izvedena iz riječi “al-zulajdž (زليج), što bi značilo “mali polirani kamen”.

Mudeharska umjetnost nastala je pod direktnim uticajem islamske maurske umjetnosti.

Interesantno je da se ovaj umjetnički stil razvijao i spajao s drugim stilovima dugo nakon protjerivanja i djelimičnog pokrštavanja maurskih muslimana. Čak štaviše, njegovo ime, “mudehar” , izvedenica je iz arapske riječi “mudadžan” (مدجن), što bi se moglo prevesti kao “udomaćeni” tj. “pripitomljeni”. Tim istim imenom su zapravo nazivani muslimani koji su po okončanju rekonkviste pokušali nastaviti živjeti pod Španskom/Portugalskom vlašću. Njihove zanatsko-umjetničke sposobnosti bile su veoma cijenjene tako da su vrlo često stavljani u službu kršćanskih kraljeva, plemića i bogatuna pri izgradnji njihovih utvrda, zamaka, kuća, pa čak i crkava. Nažalost, vremenom su u potpunosti asimilirani u većinsko kršćansko stanovništvo. Ostalo je njihovo ime da nas poduči određenim lekcijama, ali i izvrstan umjetnički stil kao potvrda muslimanskog doprinosa estetici, a i renesansi.

Lisabon, 31.10.2018.


Katedrala “Sé” najstarija je crkva u Lisabonu. Izgradio je osnivač kraljevine Portugal, kralj Alfonso I, nedugo nakon što je, potpomognut evropskim križarima, grad uzeo iz ruku maora tj. muslimana 1147. godine. Dakle tačno 102 godine prije nego li je pala zadnja muslimanska utvrda u ovoj zemlji.

Nekada se na mjestu ove crkve nalazila najveća džamija Lisabona, “Aldžamaa”, poznata po svojim sedam velikih holova. Danas od nje ni traga.

Lisabon, 31.10.2018.


Centralna džamija u Lisabonu najveća je džamija u Portugalu. Njena gradnja počela je 1979. godine a svečano je otvorena 6 godina kasnije. Finansijski pokrovitelji projekta izgradnje su Saudija, Oman, Libija, Emirati i Kuvajt.

Njena munara nesvakidašnjeg, terasastog oblika koja donekle podsjeća na kućicu od puža, ostavlja bez daha. Vjerovatno je građena po ugledu na munaru Centralne džamije iz vremena Abasija u iračkom gradu Samari. Doduše nešto kasnije džamija je srušena od strane Mongola, ali ne i njena spiralna munara. – Možete zamisliti o kakvom biseru islamske arhitekture je riječ kada ni osvajači sa tako snažnim rušilačkim nagonom kakvi su bili upravo oni, nisu imali snage da istu pretvore u prah i pepeo. Vijekovima kasnije, vidimo, poslužila je kao inspiracija za izgradnju njene “bliznakinje” na dalekom Zapadu Endelusa.

Svaki detalj u i oko džamije je vrlo skladno uređen i dotjeran. Čak je i ulica koja vodi do džamije dobila naziv po njoj – “Rua da Masquita”.

Napuštamo Lisabon i nastavljamo u pravcu grada Sintre.

Lisabon, 31.10.2018.


Stigli smo u Sintru. – Grad udaljen 30ak kilometara od Lisabona. Naše interesovanje u ovom gradu privukao je Maurski dvorac (Castelo Mouros), kojeg su u 10. vijeku izgradili muslimani, što se lahko da i zaključiti na osnovu njegovog imena. Nešto manje od 200 godina je ovaj zamak imao funkciju ribata tj. stražarske kule, garantirajući sigurnost Lisabonu od strane atlantske obale i sjevera zemlje. Sa padom Lisabona 1147. godine osvojen je i ovaj dvorac od strane kralja Afonsa I.

Sa zidina Maurskog dvorca pruža se predivan pogled na grad Sintru, izuzev pri maglovitom vremenu, što je nažalost bio slučaj prilikom naše posjete.

Historičari bilježe da je i nakon rekonkviste grad Sintru i okolinu naseljavao veliki broj uglavnom nasilno pokrštenih muslimana, takozvanih “Moriskosa”. Moriskos u prevodu, što je vrlo zanimljivo, znači “mali Maur”. Kao da su željeli sa tim kazati da se u svakom nasilno pokrštenom Mauru tog vremena krije mali musliman.

Sintra, 01.11.2018.


Na ovoj fotografiji imate priliku vidjeti kako je izgledao srednjovjekovni frižider tj. silos. U njima su ljudi obično konzervirali žito i povrće. Muslimani su ti koji su uveli u praksu skladištenje hrane na ovaj način na teritoriji Portugala i Španije. Svakako, poznato je da je korištenje silosa bilo prisutno još u prahistorijskom periodu. Muslimani su ga samo preuzeli, postojeću metodu poboljšali i predali čovječanstvu na korištenje.- Isto kao i sa na stotinu drugih korisnih stvari. Tako da nije uvijek ni važno toliko ko je nešto izumio i bio prvi, koliko je značajno dati doprinos kroz dopunu ili očuvanje istog.

Silos sa fotografije nalazi se unutar zidina Maorskog zamka.

Sintra, 01.11.2018.


Na putu za Coimbru, svratili smo u mali gradić Forte da Casa. U džamiji nas dočekuju vrlo srdačno i raspituju se za naše porijeklo. Kada smo im rekli da smo Bošnjaci, jedan dedo bijele brade porijeklom iz Indije, govori nam da je u ovom gradu 1992. doselilo dosta Bošnjaka iz Bosne, neki od njih su dolazili u džemat, međutim nisu se zadržali u ovom mjestu. Dedo nas pita kako je stanje sada kod nas i govori nam – kako god da je, morate izdržati. Srdačno nas nude da se zadržimo na večeri, što je danas rijetkost, međutim objašnjavamo da moramo nastaviti put.

U Portugalu je trenutno aktivno preko 50 mesdžida. Ukupni broj muslimana u ovoj zemlji je premašio 50’000. Dakle, jedan mesdžid na hiljadu muslimana, što i nije loš prosjek.

Forte da Casa, 01.11.2018.


Na 120. kilometru sjeverno od Lisabona nalazi se doista prelijep grad – Coimbra. Poznati andalužanski hroničar Ahmed al-Razi (887-995) detaljno je i u superlativu polovinom 10. vijeka opisao ovaj grad.

Na fotografiji se nalazi nekada glavna gradska kapija “Arco de Almedina”. Ukoliko pažljivo pogledate, primijetit ćete da su lukovi kapije na krajevima zalomljeni. Po mišljenju portugalskih historičara umjetnosti, oštećenje je pričinjena namjerno kako bi se izbrisao svaki preostali identitarni marker pobijeđenih. Čak je i nova katedrala izgrađena na muslimanskom mezarju.

Uprkos tome, navodi se da su stanovnici ovog grada i njegove okoline ponajviše očuvali određenu vezanost za islamsku tradiciju, bilo da je riječ o toponimima, navikama pri jelu i piću, tkanju i tehnikama izgradnje. Upravo u tom kontekstu je interesantno podijeliti još jednu zanimljivost koja se veže za ovaj grad. – Na fasadi stare katedrale sačuvan je sljedeći natpis na arapskom, vjerovatno uklesan u trenutku njene izgradnje u 12. vijeku. – “Napisah ovo kao vječni podsjetnik na moju patnju. Ruka moja će umrijeti jednog dana, ali ne i pomen na mene.” – Ovaj zapis anonimnog kamenoklesara muslimana, odlično ilustruje situaciju u kojoj su se našle mnoge tadašnje muslimanske zanatlije. – Naime, kako smatraju određeni historičari, spremnost na fizičko učešće pri izgradnji katedrale a pritom joj izražavajući divljenje, pokazatelj je prisustva spremnosti muslimanskih zanatlija na asimilaciju do koje je kasnije i došlo. Važna lekcija koju možemo izvući iz ovog primjera je da ne pristajemo olahko na kompromise koji ruše naša ubjeđenja i principe, kako na duže staze ne bi postali gubitnici (identiteta).

U Coimbri trenutno djeluju dva mesdžida.

Nastavljamo putovanje u pravcu grada Porta.

Coimbra, 01.11.2018.


Stigli smo u Porto, najsjeverniju destinaciju na našem putu. Ovo je ulaz u mesdžid Hazreti Hamza koji se nalazi u starom dijelu grada. Porto je drugi grad po veličini u Portugalu, i naseljava ga nešto više od 250’000 stanovnika. Potpao je pod muslimansku vlast 711. godine, i nije se nažalost dugo zadržao u njihovim rukama, samo do 868. godine, kada ga osvaja galicijski vojvoda Vimara Peres a zatim na teritoriji grada formira prvu portugalsku grofoviju, iz koje je kasnije otpočela rekonkvista.

Porto je lijep grad, ali nije na nivou Lisabona.

Kako i nismo baš ljubitelji vina po kojem je ovaj grad nadaleko poznat, nakon kratkog obilaska starog dijela grada opraštamo se od njega i upućujemo se put juga. – Naša naredna destinacija je gradić Idanha-a-Velha.

Porto, 02.11.2018.


Nalazimo se u malom selu – Idanha-a-Velha. U njemu trenutno živi oko 60ak stanovnika. U spisima poznatog hroničara iz Kordobe, Ibn Hajana (987-1075), nalazimo detaljan opis ovog gradića iz tog perioda. – Navodi se da je u njemu sklonište našao poznati pobunjenik Ibn Mervan al-Džiliki (umro 889) – vođa otpora centralnoj vlasti halifa u Kordobi. Porodica Ibn Mervana pripadala je domicilnom islamiziranom stanovništvu, takozvanim “Muladima” – još jedan termin preuzet iz arapskog jezika, od riječi mūwallad (مولدون‎). Teritorijom Portugala uglavnom su vladale muladinske, autohtone muslimanske porodice, koje su se nerijetko poput porodice Ibn Mervana, ili pak porodice jednog drugog poznatog vođe muladinskih pobunjenika Saʿḍa al-Ṣurunbaqia, borile za autonomiju ovog područja. U jednom trenutku Ibn Mervan Galićanin uspio je da ovlada cjelokupnom teritorijom Gharb al-Endelusa tj. Portugala, te je osnovao više utvrđenja/gradova.

U ovom selu smo naišli na nešto veoma zanimljivo. O čemu se radi, vidjećete na narednoj fotografiji.

Idanha-a-Velha, 02.11.2018.


Nekada džamija, sada katedrala. Da se nismo kroz blagovremeno prikupljanje podataka spremali za ovaj put, vjerovatno ne bi ni znali da se radi o nekadašnjoj džamiji koja je izgrađena za vremena Ibn Mervana al-Džilikija. Naime, u natpisu na ploči koju nalazimo u njenom haremu, nigdje ne stoji da se radi o nekadašnjoj džamiji, već je navedeno da je inicijalno građevina koristila svrsi “mozarapskog hrama”. Mozarapima su, podsjetimo, nazivani arabizirani kršćani Iberijskog poluostrva koji su živjeli pod muslimanskom vlašću, te su iako katolici pri obredima služili se mozarapskim jezikom (iz kojeg je kasnije nastao španski i portugalski). Doista je zanimljivo da je tolerantnost islama dovela do takve situacije, u jednom historijskom periodu kada je svugdje izuzev kod muslimana vladalo pravilo “čija vlast toga i religija”, da nalazimo stanovništvo koje je živjelo u svojoj vjeri istovremeno poprimajuci običaje naroda u čijim rukama je vlast. – U ovom slučaju Arapa/Berbera. I doista, gotovo da je nevjerovatna činjenica da je većinsko stanovništvo Španije i Portugala bilo kršćansko i nakon više od 300 godina muslimanske vlasti. Masovniji prelasci na islam zabilježeni su tek za vrijeme vladavine Almoravidske dinastije (Murabituni).

Navedena situacija podsjeća me na sadašnje stanje muslimanskih naroda koji žive u zemljama Zapadne Evrope, Amerike, Kanade,… – Vjeru ne mijenjamo, ali jezik i običaje itekako, što je neizbježan i sociološki lahko objašnjiv proces.

Nažalost, muslimani danas nisu najbolji primjer tolerancije, ponajviše iz razloga kojeg navodi akademik Ferid Muhić, ustvrdivši da je tolerancija privilegija jačeg.

Da bi bili tolerantniji moramo biti znatno jači, neminovan je zaključak.

U komentaru, nalazi se nekoliko fotografija unutrašnjosti ove građevine. Jedan njen dio strašno podsjeća na mihrab, a provjerom smo utvrdili da je precizno okrenuta u pravcu kible.

Idanha-a-Velha, 02.11.2018.


Nešto što se ne može vidjeti na svakom mjestu.- Na gotovo svakoj banderi kilometrima duž puta po jedno gnijezdo.

Između gradova, 02.11.2018.


Pogled na grad u stijeni – Monsanto. Selo kroz koje su prošli Kelti, Rimljani, Vizigoti i Mauri, pritom svako ostavljajući svoj trag. Danas u selu živi nešto više od 1000 stanovnika. U njemu se nalazi na desetine kapela, a lokalna crkva Santa Maria do Castelo je po nepisanom pravilu izgrađena na temeljima džamije.

U ovom selu, gotovo da ne postoji šupljina u stijeni a da nije stambeno iskorištena. Sveprisutnost stijenja i kamena strašno me podsjećaju na naš Počitelj.

Monsanto zaslužuje da bude posjećen ako ne zbog ničega drugog onda zbog predivnog pogleda koji se nudi sa njegovog trga.

Monsanto, 02.11.2018.


Od Monsanta nastavljamo ka jugu i stižemo do gradića sa utvrdom – Castelo de Vida. Tokom perioda muslimanske kontrole ovog regiona, Castelo de Vida je isključivo bio naseljen čobanima. Kasnije se u njega doselila značajna jevrejska zajednica.

Na fotografiji vidite sinagogu u kojoj je smješten muzej. Za razliku od naših nekadašnjih džamija u Portugalu, ova sinagoga je očuvana, uredno označena, kako na lokalnim turističkim putokazima tako i na pločnicima kroz istaknutu Davidovu zvijezdu što ćete moći vidjeti i na fotografiji u komentaru. – Da nije naš ummet još uvijek na “rezervnoj klupi” – kako lijepo napisa u jednom naslovu svog teksta psiholog Edin Tule, vjerujem da bi mnoge zemlje, bilo da je riječ o Grčkoj, Bugarskoj ili Portugalu, povele više računa o prvenstveno svojoj a zatim i našoj islamskoj kulturnoj zaostavštini. Al’ šta je tu je. – Dok se ponovno ne vratimo u igru valja nam truditi se i saburati.

Castelo de Vide, 02.11.2018.


Na 860 metara nadmorske visine, nedaleko od granice sa Španijom, nalazi se utvrđeni grad Marvao. Svoje ime ovaj impresivni grad duguje Ibn Mervanu al-Džiliqiju, tadašnjem istaknutom lideru autohtonog islamiziranog stanovništva (Muladi), a kojeg smo ranije već pominjali. Upravo on je od ovog mjesta bez većeg značaja napravio utvrđeni grad i u njemu je odolijevao napadima Kordopskog halife sve dok se nije pomirio sa istim.

Marvao, 02.11.2018.


“DUGA MRAČNA NOĆ”

Vjerovatno je želja svih nas preko noći popraviti ono što su dušmani kroz vijekove (na)rušili!

Marvao, 02.11.2018.


Silazeći niz granicu sa Španijom stižemo u Elvas

Prvi pomen ovog grada datira iz X vijeka. Poznati kartograf/geograf i putopisac Muhamed el-Idrisi, inače Sicilijanac (a za nas može biti dodatno interesantno i to da je davne 1155. godine u jednom od svojih putopisa kratko opisao i grad Bar), polovinom XII vijeka detaljno je opisao ovaj grad, pominjući između ostalog i ljepotu po kojoj su navodno bile poznate ovdašnje žene. – Od tog perioda ovaj grad pretrpio je dosta promjena. Uprkos tome, današnji toponimi Elvasa i njegove okoline govore nam i priču o njegovoj prošlosti. – Alcamim, Alcala ili Almocavar, ili pak Torre de Mouro (Maurska kula), Seixo dos Mouros (Maurski šljunak), Herdade do Mouro (Maurska farma), Horta do Mouro (Maurski povrtnjak), Vale do Mouro (Maurska dolina), te također Poço de Almourim (bunar malog Maura), i dalje nazivi poput Alcarapinha, Alpedrede, Alforafia,…

Grad Alves je značajno izgrađen za vrijeme Almohadske dinastije (Muvehiduni).

Iako je grad potpao pod vlast kršćana 1226. godine, muslimanska zajednica se održala u njemu sve do XV vijeka. Među njima se nalazio značajan broj renomiranih zanatlija, zemljoradnika ali i trgovaca koji su s lahkoćom uspostavljali trgovačke veze sa obližnjim mjestima koja su i dalje bila pod muslimanskom upravom.

Profesor srednjovjekovne historije, Fernando Branco Correia, na jednom mjestu navodi da su natpisi na arapskom uklesani na gradske zidine Elvasa uspjeli očuvati se sve do XVII stoljeća, što je nesvakidašnji slučaj za teritoriju Portugala kada su pisani tragovi muslimanskog prisustva u pitanju.

Na fotografiji se može vidjeti kula koja je dio gradskih zidina, izgrađene tokom maurske dominacije ovim gradom.

Elvas, 02.11.2018.


.

Portugalci su, očigledno je, narod koji zna sa kamenom. Zavidim im na prelijepim mozaicima ukrašenim trgovima i trotoarima. Ovaj koji upravo gledate, sastavljen je od sitnog kamenja, a vješte ruke majstora uspjele su ostvariti izgled u 3D formatu. Fascinantno.

Elvas, 02.11.2018.


Sa prvim izlaskom sunca započinjemo posjetu još jednog grada. – Nalazimo se u Evori. Dok šetamo starim gradskim zidinama, razmišljamo o tome da je nekada davno ovom istom stazom hodao osmišljajući nove stihove, poznati pjesnik Ibn Abidin (1050-1135). Pored toga što je bio pjesnik, Ibn Abidin bio je i sekretar tadašnjeg vođe Almoravida (Murabituna) Jusufa ibn Tašfina (1009-1106). Almoravidi su uglavnom bili Berberi. Jusuf ibn Tašfin došao je sa svojom vojskom čak iz Afrike na poziv muslimana Endelusa priteknuvši im u pomoć i zaustavivši tadašnju rekonkvistu. Historija je upamtila Jusufa kao iznimno hrabrog i veoma pobožnog čovjeka. Također, napomenimo da je on osnivač poznatog marokanskog grada Marakeša.

Na fotografiji vidite Se, tj. katedralu. Izgrađena je na mjestu nekadašnje centralne džamije u Evori.

Evora je preuzeta iz ruku muslimana 1165. godine. Preostalo muslimansko stanovništvo prebjeglo je u obližnji grad Beža.

Evora, 03.11.2018.


Na hiljade i hiljade sadnica maslina. Nepregledna polja. Hektari i hektari. Prelijepo za vidjeti a može se ujedno i pouka uzeti.

Masline u ulju koje smo imali priliku da ovdje okusimo izvrsnog su ukusa. – To je doista nešto što bi svaki posjetilac Portugala morao degustirati.

Na putu za Mouru, 03.11.2018.


Stižemo u još jedan grad indikativnog imena – Moura. Samo ime grada u prevodu znači “Maurkinja”. Za dvorac koji vidite na fotografiji veže se, za sve ljubitelje romantike, jedna vrlo zanimljiva priča, koja govori o tragičnoj sudbini plemkinje Maorkinje Saluqije (Moura Saluquia) i princa Brafame iz obližnjeg grada. Na dan njihovog vjenčanja, kršćanski konjanici presreli su svatove, pobili ih i preobučevši se u njihovu odjeću uputili su se prema gradu. Nimalo ne sluteći da se radi o prevari, otvorene su im gradske kapije. Međutim, u trenutku kada je shvatila da se ne radi o svatovima već o neprijateljskim konjanicima, nesuđena nevjesta Saluqija u očaju se bacila u smrt sa kule utvrđenja.

Nakon što ću kršćani osvojili grad 1232. godine, bogate muslimanske porodice utočište nalaze u Granadi, u Španiji. Preostalo muslimansko stanovništvo pokorilo se novim vladarima, te je bilo primorano napustiti gradske zidine. Osnovali su naselje nedaleko od utvrđenja, koje je sačuvano do danas i nosi naziv Mouraria (Maurska četvrt).

Moura, 03.11.2018.


Pred vama je fotografija doista unikatnog objekta u Evropi. – Predstavljamo vam najstariju džamiju sa očuvanim mihrabom na teritoriji cjelokupnog Okcidenta tj. Zapada.

Iako se nalazi na teritoriji Španije, u gradiću “Almonaster la Real” koji je udaljen nešto malo više od 40 km od granice sa Portugalom, nismo uspjeli odoljeti a da ne posjetimo ovu nesvakidašnju destinaciju.

Džamija je izrađena u IX stoljeću, za vrijeme vladavine Abdurrahmana III. U XIII vijeku džamija je pretvorena u crkvu. Godine 1931. proglašena je nacionalnim spomenikom kulture.

Teško je bilo izdržati a ne obaviti sedždu u ovoj našoj umalo pa zaboravljenoj ljepotici.

Almonaster la Real, 03.11.2018.


U mjesecu oktobru svake godine, u ovom gradu, što je vrlo zanimljivo, održava se manifestacija “Dani Islamske kulture” (Jornadas de Cultura Islamica). U tom periodu džamija u Almonasteru, privlači posebnu pažnju posjetioca.

Almonaster la Real, 03.11.2018.


Džamija u Almonasteru, stilom ali ne i veličinom, puno podsjeća na Veliku džamiju u Kordobi.

Almonaster la Real, 03.11.2018.


Mjesto na kojem se nekada nalazila munara džamije.

Almonaster la Real, 03.11.2018.


Na ulazu najstarije džamije sa očuvanim mihrabom na prostoru Zapadne Evrope, nalazi se LJILJAN.

Almonaster la Real, 03.11.2018.


[ot-video type=”youtube” url=”https://www.youtube.com/watch?v=VtRvxXlFRDY”]

Kratka poruka iz najstarijeg mihraba Zapadne Evrope.

Almonaster la Real, 03.11.2018.


Po okončanju naše kraće ekskurzije u španskom Almonasteru, ponovno se vraćamo na teritoriju Portugala. Nedugo nakon što smo prešli granicu ulazimo u grad Serpu. Ne gubimo vrijeme već se odmah upućujemo u pravcu glavne gradske crkve, “Santa Maria”, znajući da se radi o nekadašnjoj džamiji. Po nepisanom pravilu, munare je prilagođeno potrebama zvonika.

Penjemo se na stare gradske zidine i uživamo u pogledu koji nam se nudi. Istovremeno, vrijeme je ikindije i razmišljamo gdje možemo obaviti namaz, te razmjenjujemo međusobno slaganje o tome da nije nimalo jednostavno biti musliman u gradu u kojem ne postoji džemat.

Dok hodamo zagledani u zvonik/munaru, srećemo osobu koja će nam pokazati nešto što nismo očekivali da ćemo vidjeti, a osobito ne na način na koji se sve desilo. O čemu se radi saznaćete vrlo ubrzo.

Serpa. 03.11.2018.


Dok sa sjetom promatramo nekadašnju munaru, osjećamo da smo i sami postali objekat posmatranja od strane srednjovječnog čovjeka koji sedi na stepenicama. – Ustaje i pozdravlja nas te pita da li smo muslimani. Nakon što smo mu odgovorili potvrdno, upuštamo se u razgovor. Saznajemo da je Arap, rodom iz Bejruta, te da od kako je razveden, od nedavno, živi u prostorijama ispod nivoa zvonika i crkve, koje se nalaze na 10ak metara niže od mjesta gdje smo stajali. Sa naše strane, objašnjavamo mu da su nas najmanje dvije stvari dovele u ovaj grad. – Privrženost islamskoj kulturi, a zatim želja da muslimanski doprinos u procesu kreiranja evropskog identiteta predočimo javnosti u granicama naših skromnih mogućnosti. Uzima me za ruku govoreći da pođemo za njim kako bi nam pokazao nešto što nam može biti interesantno.- Uvodi nas u sobu vrlo skromnog izgleda koju trenutno iznajmljuje od Opštine. Na zidu nam pokazuje stari natpis na arapskom. – LA GALIBE ILLALLAH! U prevodu, SAMO JE ALLAH POBJEDNIK! SubhanAllah! – Koji je procenat vjerovatnoće da u zemlji od deset miliona stanovnika nabasamo baš na njega – osobu koja će nam pokazati jedini pisani trag prisustva muslimanske civilizacije na prostoru Portugala na koji ćemo tokom dosadašnjeg putovanja naići. Nažalost, puno vijekova je prošlo od kako su muslimani poraženi u ovoj zemlji. Kada se navedeno uzme u obzir, a pritom i nastojanje određenih krugova da namjerno zametnu trag svakom znaku islama i muslimana na ovim prostorima, onda nije ni čudo što na prve harfove ove vrste nailazimo u gotovo pa podrumskoj prostoriji.

U svakom slučaju, zahvalni smo Gospodaru svjetova na ovom lijepom iskustvu.

Serpa, 03.11.2018.


Stižemo u Bežu (Beja). – Rodni grad velikog pjesnika koji je ujedno bio ni manje ni više nego li kralj Sevilje, Al-Mutemida ibn Abbada (1040-1095). Upravo on je pozvao Almoravide (Murabitune) u pomoć nakon pada Toleda 1085. godine u kršćanske ruke. Njegov potez se pokazao ispravnim jer su Almoravidi uspjeli zaustaviti napredak rekonkviste. Međutim, 1091. godine, na putu ujedinjenja muslimanskih državica (taifa) na teritoriji Endelusa, Almoravidi ga primoravaju na egzil u Maroko, gdje je i umro 4 godine kasnije. Sa tim činom okončala se i dinastija Abadida.

Beja je predstavljala jedan od najvažnijih gradova Gharb Al-Endelusa tj. Portugala. Nekoliko puta je osvajana od strane kršćana a zatim i vraćana pod muslimansku kontrolu, da bi je 1234. godine definitivno pokorio portugalski kralj Sančo II. Danas u njoj živi nešto više od 35’000 stanovnika.

Beža, 03.11.2018


Pogled na crkvu “Nossa Senhora” a nekadašnju džamiju, u gradu Mertoli.

Desno je pak spomenik još jednom muladinskom pobunjeniku Ahmedu ibnul Husejnu ibn Qasiju. Rođen je u gradu Silvesu kojeg ćemo tokom sutrašnjeg dana posjetiti. Uspio je uspostaviti ne tako dugu vlast u Mertoli i još nekim okolnim mjestima proglasivši se emirom tj. kraljem taife. U njegovoj biografiji stoji da je bio sufija, te da se bavio naukom tako da je i autor knjige o sufizmu koju je nazvao “Izuvanje sandala”. Podaci o njemu govore da se tokom pobune protiv Almoravida čak proglasio i mehdijem. Na kraju, ušao je u savez sa krćanima grada Coimbre, pritom hvaleći se da je lični prijatelj portugalskog kralja Afonsa I, što se pokazalo kao kobna greška u nizu pogreški koje je napravio. – Ubijen je u rodnom gradu Silvesu od strane grupe nezadovoljnih ljudi iz redova muslimana 1151. godine.

Ako smijemo napraviti paralelu, njegova smrt podsjeća na ubistvo mostarskog muftije Karabega 1878. godine. Mada smatramo da Ibn Kassi, sva je prilika, i nije nastradao nevin kao što je to bio slučaj sa muftijom Mustafom ef. Karabegom.

Mertola, 03.11.2018.


U Mertolu smo stigli pred sami akšam pa je nažalost “crkva” već bila zaključana. – Zbog toga nam je doista bilo veoma žao, iz razloga što smo propustili priliku lično pogledati njenu unutrašnjost u kojoj se nalazi djelimično očuvan mihrab.

Mertola, 03.11.2018.


Zamak grada Mertole. Nalazi se na samo nekoliko metara iznad nekadašnje džamije i spomenika Ibn Qasija. – Od muslimana su ga preoteli konjanici Vojnog Reda Svetog Jakoba, 1238. godine.

Mertola, 03.11.2018.


Noć je već uveliko pala. Stižemo u priobalni grad Taviru na samom jugu Portugala. Samo ime grada, dolazi od arapske riječi Tabira (تابيرة), što bi značilo “Skrivena”. Tokom maurske vladavine grad je doživio veliki procvat. U njemu su postojale 2 džamije, zamak, palače, istovremeno se razvija i luka,… Mauri su čak izgradili i veliki most koji se do nedavno smatrao i nazivao Rimskim, međutim arheološkim istraživanjem utvrđeno je da potiče iz XII stoljeća. Sve navedeno doprinjelo je da Tavira izrasta u važan grad regije Algarve (Al-Gharb = Zapad).

Kršćani uspijevaju osvojiti Taviru 1242. godine nanijevši ogromne gubitke lokalnom muslimanskom stanovništvu.

Na fotografiji vidite munaru nekadašnje glavne džamije u gradu, koja je, kao što smo već mnogo puta u drugim gradovima mogli vidjeti, preinačena u crkveni zvonik.

Nastavljamo put ka gradu Faro gdje ćemo provesti ostatak noći. Sa obilaskom nastavljamo nakon sabaha.

Tavira, 03.11.2018.


Sa prvim sunčanim zracima krećemo u obilazak najvećeg grada na jugu Portugala. – Za vrijeme muslimanske dominacije ovim krajevima Faro je bio poznat iz dva razloga. – Veliko bogatstvo i značajno prisustvo mozarabske, kršćanske zajednice na njegovoj teritoriji.

U IX stoljeću gradom i regijom uspijeva da ovlada lokalna muladinska porodica, Banu Bakr. U prvoj polovini XI stoljeća jednoj drugoj, također muladinskoj porodici, Benu Harun, polazi za rukom ovladati regijom. Iz ovog primjera vidimo da su teritorijom današnjeg Portugala uglavnom vladale lokalne tj. autohtone islamizirane porodice. Neki izvori navode da je autohtono muslimansko stanovništvo, mualidini, nerijetko bilo diskriminirano u odnosu na Arape i Berbere, što je bio razlog njihovih čestih pobuna. Šta se na kraju sa cjelokupnom teritorijom Gharb Al-Endelusa desilo svima nam je poznato, ali je, i doista to mislim, vrlo važno da i taj detalj uzmemo u obzir kada razmišljamo o razlozima tragičnog okončanja muslimanske uprave na teritoriji Iberijskog poluostrva. – Mi smo sebeb naše vlastite propasti u prošlosti, ali i mogući razlog ponovnog uzdizanja u budućnosti! – Ne zaboravimo da Allah prvenstveno pomaže pravedne, a tek onda pravovjerne.

Faro, 4.11.2018.


Sicilijanski hroničar Al- Idrisi posjetio je Faro krajem XII stoljeća. U svom opisu grada ovaj čuveni putopisac navodi da se u njemu nalaze dvije džamije. Na fotografiji vidite jednu od njih, koja je u međuvremenu pretvorena u crkvu, a munara u zvonik.

Faro, 04.11.2018.


U Faru danas postoji samo jedna džamija manjih dimenzija koja se nalazi na prizemlju stambene zgrade. Prilikom naše posjete bila je zaključana.

Faro, 04.11.2018.


“Štamparija” knjiga u Faru. Potrebno je samo prići i ubrati.

Opraštamo se od ovog prelijepog grada i nastavljamo put ka gradu Luli (Loulé).

Faro, 04.11.2018.


Na 17 kilometara udaljenosti od Fara nalazi se još jedan divan grad. Ime mu je arapskog porijekla, Loulé, izvedeno od riječi “al-Ulija”, u prijevodu na naš jezik – “uzvišenje”. Grad je sav okrečen u bijelo, što je odlična kombinacija sa izrazito plavim nebom. Dok šetamo uskim ulicama koje su preplavljene francuskim turistima, nailazimo na objekat sa fotografije. – Srca su nam na ovom mjestu posebno zaigrala jer do sada nismo imali prilike na teritoriji Portugala, što već nije slučaj u Španiji, da vidimo ovako ekplicitnu demonstraciju pripisivanja dijela kulturnog naslijeđa islamskoj civilizaciji. – Ovo nam ujedno daje i nadu da će i sami Portugalci vremenom uvidjeti prednosti i sav (ekomomski) potencijal koji se krije u otvorenijem pristupu predstavljanja bogate historije njihove divne zemlje bez mržnje i pristrasnosti, prvo sebi samima, a zatim i ostatku svijeta.

Loulé, 04.11.2018.


Predah…

Loulé, 04.11.2018.


Crkva São Clemente u Louli. Da li treba uopšte isticati da je izgrađena na lokaciji nekadašnje džamije? – Iz grada u grad, “déjà vu” osjećaj je u ovom kontekstu i više nego prisutan. I doista, rijetko gdje možete vidjeti toliko crkvi okrenutih u pravcu Meke kao što je to slučaj u Portugalu.

Sa zvonika kojeg vidite na ovoj fotografiji, do prije nekoliko vijekova redovno je pozivano na Spas.

Loulé, 04.11.2018.


Nedaleko od Soulé, u pravcu sjevera, nalazi se gradić Salir. Naše interesovanje za ovo malo mjesto objašnjava utvrđenje iz vremena Almohada (Muvehiduni) koje se uzdiže među brdima u blizini grada.

Muslimanima je utvrdu preoteo 1189. godine kralj Sančo I.

Salir, 04.11.2018.


Na stranu krstovi, groblje u Saliru u velikoj mjeri podsjeća na naše mezarje.

Salir, 04.11.2018.


Ponovno se krećemo ka jugu. Stižemo u svjetski poznatu turističku destinaciju – Albufeiru. U ovom gradu, izuzev imena koje je arapskog porijekla, od riječi Al-Buheira (البحيرة), što u prijevodu znači “Malo more”, nije ništa drugo ostalo što bi ukazivalo na njegovu muslimansku prošlost.

Međutim, u Albufeiri smo našli nešto što nam je napunilo srca pozitivnom energijom i ulilo nadu, a to je mesdžid koji vidite na fotografiji, u kojem džumu klanja preko 400 osoba. I to nije sve. – Trenutno ovaj džemat sakuplja sredstva za kupovinu većih prostorija. – Nakon što se dotaklo dno, na ovaj fenomen se može gledati kao na novo rađanje i nagovještaj je, ako Bog da, naše bolje budućnosti.

Muslimani u Portugalu su uglavnom iz zemalja sjevera Afrike, te također iz Gvineje, Bangladeša, Indije a među njima je i solidan broj novih Muvelidina, tj. konvertita na islam.

Naša naredna destinacija je grad Silves.

Albufeira, 04.11.2018.


Stižemo u Silves. Nismo ni parkirali auto, a na lijevoj strani puta pažnju nam privlači natpis na arapskom – MESDŽID. Vrata su mu nažalost zaključana, al’ gdje ima mesdžida tu ima i muslimana. Vidjećemo šta nam je sve pripremio ovaj grad. Za početak – obećava.

Silves, 04.11.2018.


Silves je jedan od osam najstarijih gradova Portugala. Etimologija imena ponovno nas vraća na arapski jezik, na riječ “Šilb”.

Nakon tromjesečne opsade grad je pao u ruke portugalskog kralja Sanča I 1189. godine, a pritom je bio pomognut učešćem krstaških ratnika iz Engleske. Al’ tu nije kraj priče. – Samo dvije godine kasnije Almohadi na čelu sa Ebu Jusufom el-Mensurom uspijevaju povratiti grad. Međutim, 1242. godine kršćani ponovno osvajaju grad.

Nad gradom dominira, po mnogim najljepši spomenik vojnog karaktera iz islamske epohe Portugala, impozantan dvorac “Al-Hamra” kojeg vidite na fotografiji. Ime dvorca u prevodu znači “Crveni”.

Silves, 04.11.2018.


Još jedna potvrda prethodne konstatacije.

Silves, 04.11.2018.


Gradski trg. Spomenik sa ženama u muslimanskoj nošnji. Silves odaje utisak grada koji nema kompleksa od svoje islamske prošlosti.

Silves, 04.11.2018.


Onaj osjećaj kada naiđete na Mesquitin puteljak, Mesquitinu ulicu, pa čak i na Mesquitin restoran, ali ne i na samu Mesquitu (džamija).

Silves, 04.11.2018.


Katedrala u Silvesu izgrađena je u XIII vijeku na temeljima džamije.

Silves, 04.11.2018.


POSLJEDNJE UPORIŠTE MUSLIMANA GHARB AL-ANDALUSA

.

Pred samo nastupanje akšama stižemo u Sagres. – I onda neminovno nastaje trka sa vremenom zbog sve slabije vidljivosti. – Stupamo napokon na tlo Rta São Vicente (Taraf al-Urf). Nestrpljivo napuštamo vozilo zadivljeni onim što vidimo. – Dok puše jak vjetar severac koji nam, imam osjećaj, dopire do svake kosti u tijelu, a talasi udaraju svom žestinom o stijenje u podnožju litice, skamenjeni gledamo u posljednju maursku utvrdu na tlu Portugala. – Ovdje su najduže izdržali! Zamišljamo opsadu i evakuaciju preostalog muslimanskog stanovništva. – Pa na ovom rogu je teško i fotografisati, a kamo li živjeti ili nedaj Bože ratovati. – Emocije u nama su pomiješane. Mrak je ubrzo spustio svoje zavese nad trđavom. Čulo se samo more i oštro fijukanje vjetra. U takvom ambijentu napuštamo ovu najjužniju/najtužniju tačku Portugala i krećemo u pravcu sjevera, ka Aldžezuru.

Sagres, 04.11.2018.


Aldžezur (Aljezur) je tokom islamske epohe, sudeći barem po značenju njegovog imena – “Ostrvce”, imao gotovo pa ostrvski oblik.

Na fotografiji možete vidjeti ostatke utvrde koja je u prošlosti služila kao utočište lokalnim ribarima i pastirima.

Aljezur, 04.11.2018.


Nešto prije ponoći stižemo u Alcãcer do Sol. Siguran sam, pretpostavljate da je i njegovo ime proisteklo iz arapskog jezika?! Sasvim ste u pravu! – “Qasr Abu Danis” mu je izvorno ime. – Riječ “Qasr” na arapskom označava “dvorac”. Unutar dvorca nekada se nalazilo muslimansko mezarje kao i džamija. – Tome svjedoče dva nišana/mezara iz XI stoljeća izložena u lokalnom muzeju. U sklopu iste kolekcije nalaze se i dva kapitela (gornji ukrasni dio stuba) sa nekadašnje džamije.

Alcãcer do Sol, 04.11.2018.


Obratite pažnju na drvene konstrukcije zelene boje isturene ispred gornjih prozora. Na više kuća u nekoliko različitih gradova Portugala primijetili smo slične motive. Naime, ovakva vrsta zaklona na prozorima naziva se MUŠARABIJA i sam njen nastanak eksplicitno je motivisan propisima islama. – Ovakav vid arhitekture prozora pruža mogućnost ženama da hodaju po kući ili pak gledaju na ulicu bez da budu primijećene izvana.

Na osnovu toga su kasnije nastale takozvane ŽALUZINE koje mi danas koristimo. Ime su dobile od francuske riječi “jalousie”, što u prijevodu znači “ljubomora”.

I u ovom primjeru vidimo u kojoj mjeri je duh islama utkan u arhitekturu Portugala.

Portugal, 05.11.2018.


Za istinske ljubitelje voća.

Portugal, 05.11.2018.


Nakon obiđenih 26 gradova ponovno smo u prijestonici ove lijepe zemlje.

Unutrašnjost Centralne džamije u Lisabonu.

Lisabon, 05.11.2018.


Svijet islama od 632. (smrt Poslanika alejhiselam) do 1258. (kraj dinastije Abasija).

Detalj iz restorana Centralne džamije u Lisabonu.

Lisabon, 05.11.2018.


[ot-video type=”youtube” url=”https://www.youtube.com/watch?v=QZa5Ws1hkBA”]

Malo živog ambijenta iz Centralne džamije u Lisabonu.

Lisabon, 05.11.2018.


EPILOG – ČEMU NAS JE PORTUGAL NAUČIO

Lisabon je bio polazna a pokazalo se i završna tačka naše “ekspedicije”. Tokom pet dana uspjeli smo obići čak 27 gradova Portugala. – Lisabon, Sintra, Forte da Casa, Coimbra, Porto, Idanha-a-Velha, Monsanto, Castelo da Vida, Marvao, Elvas, Evora, Moura, Almonaster la Real, Serpa, Beja, Mertola, Tavira, Faro, Loulé, Salir, Albufeir, Silves, Sagres, Aljezur, Alcãcer do Sol. U svima njima ponaosob našli smo tragove bogate islamske prošlosti, iako je od pada posljednjeg uporišta muslimana Portugala prošlo punih 769 godina, tj, gotovo 8 stoljeća. Elementi islamske civilizacije najviše su prisutni u toponimima, ali isto tako i u portugalskom jeziku, zatim arhitekturi, kuhinji, određenim zanatskim djelatnostima, dijelovima kulture življenja, pa čak i u nekim narodskim vjerovanjima. Navedeno nas neminovno dovodi do zaključka, pritom znajući da u tom kontekstu Portugal kao evropska zemlja nikako ne predstavlja usamljen slučaj, da je akademik Ferid Muhić imao puno pravo pri iznošenju konstatacije da je islamofobija jednaka evrofobiji. – Naime, islam je izvršio tako snažni civilizacijski uticaj na Evropu i njene narode da bi svako odricanje od islama s njihove strane ujedno značilo i odricanje od dijela njih samih, i to, po meni, onog najboljeg. I zaista, pogledajmo u slučaju Portugala, šta bi ostalo od njihovog jezika, kulture, arhitekture,… ukoliko bi se odrekli svih onih elemenata proisteklih iz islamskog, arapsko-berberskog naslijeđa?! To je prvi zaključak a ujedno i pouka koju sa sobom nosimo.

Zatim, ono što također želimo istaći kao zaključak je sljedeće. – Tokom našeg putovanja imali smo prilike sresti se s muslimanima Portugala čija porijekla su različita. – Uglavnom su to bili ljudi iz Gvineje, Indije, Maroka,… Nevjerovatno je kako su nas svi oni lijepo dočekali, nerijetko nas nudeći večerom ili se pak brinuvši gdje ćemo tu noć prekonačiti. Pitali su nas za našu zemlju porijekla i o stanju muslimana u njoj. Istovremeno, u njihovim mesdžidima smo se osjećali tako slobodno, prijatno, ugodno, kao da smo kod svoje kuće. To nas dovodi do drugog zaključka kojeg želimo podijeliti, a to je da ummet, protivno stavovima nekih sociologa, islamologa i raznih drugih teoretičara, itekako je živ! Istina je da muslimani nisu homogena zajednica, ni etnički, ni jezički, ni mezhebski, ni menhedžski, ni socijalno, ni na kraju politički, ali uprkos svemu tome, ima neka “tajna veza” koja nas sve spaja, ja bih rekao da je u pitanju “Allahovo uže” (pogledati suru Ali Imran, ajet 103). Istovremeno pitamo se, ako ne možemo govoriti o jednom ummetu, kako onda možemo govoriti o jednom čovječanstvu?! Pa zar čovječanstvo nije heterogenije i puno kompleksnije nego li ummet, pa ipak nikom ne pada ni pamet ni pod razno da dovede u pitanje postojanje istog. Dakle, to je drugi zaključak i pouka.

I na kraju, treća i posljednja pouka do koje smo došli zahvaljujući ovom našem putovanju je sljedeća. – U Luksemburgu živi oko 100’000 Portugalaca, što je nešto manje od 20 % od ukupne populacije u Velikom Vojvodstvu. Uglavnom se radi o fizičkim radnicima, barem kad je njihova prva generacija imigranata u pitanju. Shodno tome da Bošnjaci a i drugi stranci na njih gledaju kao na neki vid konkurencije, zbog posla, stanova i čega sve ne, pod uticajem takvog ambijenta na Portugalce sam gledao, da iskren budem, s nekom malom ali ipak prisutnom dozom prezira. Često se može u Luksemburgu čuti od pripadnika mog naroda da su Portugalci poput Cigana ili slično. – Tokom ove naše posjete Portugalu, iako vremenski kratke ali sadržajno itekako bogate, uvidio sam da se radi o narodu koji ima prelijepu zemlju, vrlo zanimljivu prošlost i kulturu, visoki nivo gradske higijene, sa osjećajem za estetiku, i na koncu da je to narod koji je uspio da organizuje i uredi državu na bolji način nego li je to slučaj sa našim matičnim sredinama. Dakle, treća i možda glavna poruka koju nosimo sa ovog putovanja je potreba da se sačuvano predrasuda uopšteno, a da konkretno redifinišemo lični odnos prema tom narodu sa kojima svakodnevno surađujemo, radimo, igramo fudbala, koristimo sredstva javnog prevoza, itd.

To je otprilike ono što želimo istaći na kraju ovog skromnog putopisa koji je nastajao u vožnji autom, u hodu, uz kratki predah i kahvu, u hotelu, pa čak i na visini od nekoliko hiljada metara tj. u avionu. Nadam se da ste uživali onoliko koliko i mi i da je moguće izvući određene koristi iz ovog iskustva.

Na fotografiji iznad vidite ručno izrađenu keramičku zdjelu koju sam kupio u maloj radionici u podnožju crvenog dvorca Al-Hamra u gradu Šilbu (Silves). Zdjela je dekorisana u tradicionalnom portugalskom azuležo (al-zulejdž) stilu, po ugledu na slične posude iz vremena dominacije islamske civilizacije na ovim prostorima. Kažu da nije pametno sabirati stvari, već lijepe uspomene, sa čime se slažem. Međutim ovaj suvenir nije obična uspomena (“souvenir” na francuskom znači “sjećanje”) na jedno putovanje, već prije svega podsjetnik na maurski doprinos evropskom identitetu i svjetskoj kulturi i civilizaciji.

Luksemburg, 05.11.2018.

– KRAJ –

.

IDENTITET.LU

.

Povezani članci

Večer Kur’ana u Luksemburgu: Manifestacija hifza, mladosti i zajedništva (FOTO)

U do posljednjeg mjesta popunjenoj sali velikog Konzervatorijuma grada Luksemburga, 5. oktobra 2024. godine, održana je svečana Večer...

U organizaciji Šure: Održan međudžematski turnir u malom fudbalu

U nedjelju, 29. septembra 2024. godine, u Echternachu je održan međudžematski futsal turnir pod pokroviteljstvom Šure (Shoura)  -...

ODRŽAN SEMINAR ZA IMAME: Održavanje motivacije i borba protiv stresa u imamskom poslu

Prvi Interaktivni seminar za imame Luksemburga, održan je 24. i 25. septembra 2024. godine u Baden-Württembergu, i predstavlja...

Muslimani Luksemburga: Zajednica čija je orijentacija prosperitet

Sastanak imama i vjerskog poglavara muslimana Luksemburga održan je u džamiji Afnane u gradu Differdangu. Na sastanku su,...