U zijaret bošnjačkim gradovima

Date:

Share post:

Piše: Muhamed ĆEMAN

Većina Bošnjaka u dijaspori, nastoji barem jednom godišnje posjetiti svoj rodni kraj. Na osnovu ličnog iskustva kojeg sam stekao u razgovoru s našim ljudima u rasejanju, mogu ustvrditi da se rodnom kraju vraćaju ponajviše iz želje da susretnu njima drage ljude, bilo da se radi o bližoj i široj rodbini, ili pak prijateljima, te na taj način njeguju rodbinske veze i ulažu u stara ali provjerena prijateljstva.

Također, ukusna domaća kuhinja, te prelijep pejzaž njihovih rodnih mjesta, bilo da se radi o Bosni, Sandžaku, Kosovu ili Makedoniji, utiču na stvaranje povoljnog ambijenta za provođenje godišnjeg odmora. Pored navedenog, naši ljudi su generalno dovoljno svjesni važnosti tih redovnih posjeta za njihovu djecu, u kontekstu kreiranja i razvoja osjećaja pripadnosti za krajeve koje odvajkada naseljavaju njihovi djedovi. Vođen istim ili pak sličnim razlozima, ovogodišnji ljetnji odmor sam u pratnji svoje porodice proveo putujući po Bosni, Sandžaku i Kosovu. U redovima koji slijede, vrlo kratko ću predstaviti posjećena mjesta, a prvenstveni cilj mi je upoznati čitateljstvo s određenim zapažanjima i impresijama koje sam stekao tokom tog trosedmičnog iskustva.

Prođoh Bosnom kroz gradove
Period ovogodišnjeg odmora sam organizovao tako da stignem nekoliko dana pred Ramazan, s namjerom da dobijam mogućnost „uhvatiti“ kako predramazansku, tako i ramazansku atmosferu naših gradova. Nakon prevaljenih 1500 km, našao sam se u Sarajevu. Dočekali su me moj brat Mithad, koji kao i veliki broj drugih Sandžaklija, živi i radi u Šeheru, i generalni sekretar BKZ Crne Gore Emir Ferizović koji je apsolvent na Saobraćajnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Tokom mojih prethodnih boravaka u Bosni, koji su bili relativno česti, moje posjete sam najčešće ograničavao na sami glavni grad. Ove godine sam htio zaviriti malo dublje u unutrašnjost Bosne, želeći otkriti zbog čega, toliko jarko, drugi nastoje da nam je prisvoje i otmu. Vrijeme je bilo ograničavajući faktor, tako da sam moje interesovanje, pored Sarajeva, fokusirao na sljedeće gradove –Donji Vakuf, Travnik, Konjic, Jablanica, Blagaj, Počitelj i Mostar. Nemam namjeru da ovom prilikom izdvajam i opisujem pojedinačno bilo koji od nabrojanih gradova, iako me je svaki od njih ponaosob veoma impresionirao – neki zbog prirodnog okruženja, drugi zbog kulturološkog blaga koje se u njima nalazi, treći zbog arhitektonske posebnosti i islamsko-orijentalnog duha, ili pak zbog ljubaznosti tamošnjeg stanovništva i imama koje sam imao prilike susresti prilikom obavljanja dnevnih namaza, ili svega zajedno.

Međutim, želio bih ipak preporučiti i drugima da prilikom posjete našim selima i gradovima, obavezno zijarete i tamošnje džamije, jer namaz u džematu utiče na stvaranje bratske i prisne atmosfere, tako da, iako možda ne poznajete tamošnje džematlije, gotovo bezizborno se upoznate i zbližite, te na taj način, između ostalog, pored stečenih novih poznanstava dobijete, ukoliko želite, i vrlo zanimljive informacije o mjestu vaše posjete.

Sandžak, mjesto moje drago
Nakon Bosne, zijaret Sandžaku je otpočeo s posjetom njegovom glavnom gradu – Novom Pazaru. Uslijedile su posjete Rožajama, Plavu, Bijelom Polju, te Petnjici i njenim selima. Pored rodbinskih posjeta, u nabrojanim mjestima susreo sam i stare prijatelje, te upoznao nove ljude. Nerijetko se dešavalo da na ulici ili pak u džamiji susretnem i „facebook prijatelje“, pa čak i one iz Amerike, te tako naše prijateljstvo ne ograničimo isključivo na virtualu. Sandžački gradovi su, iako sa skromnom infrastrukturom, lijepi i dinamični. Dok su sela, barem ona koja sam imao priliku posjetiti, većinom raseljena. Tokom vožnje, između raznih sandžačkih gradova, pažnju su mi privlačili znakovi koji su ukazivali da se u neposrednoj blizini nalazi neki srpski spomenik kulture ili pak pravoslavni hram. Nažalost, nisam primjetio isto kada su bošnjačko-islamski spomenici kulture i duhovnosti u pitanju, što je klasičan primjer diskriminacije Bošnjaka muslimana od strane Srbije i Crne Gore. Također, pored puta se nerijetko daju primjetiti i grafitski natpisi kojima se veličaju srpski ratni zločinci, a na potezu od Berana ka Plavu, nadomak Andrijevice, po lijevoj strani puta primjetih da se čak i na jednoj crkvi nalaze ispisana imena poznatih genocidaša Mladića i još neosuđenog zločinca Šešelja. Hvata me jeza kad pomislim da moji sunarodnjaci u Sandžaku i dalje žive među onima koji još nisu rasčistili s idejom genocida, silovanja i masakra, te molim Uzvišenog da će naši sinovi i unuci biti barem svjesni opasnosti kojoj su izloženi, dok god se i po crkvama pišu i veličaju imena onih kojih bi se morao stidjeti i gnušati čitav ljudski rod, a osobito narod koji ih je izrodio. Istovremeno, drago mi je što nisam primjetio ni na jednom mjestu neki natpis s kojim Bošnjaci vrijeđaju druge narode.

Mlada Republika Kosovo
Moj put se nastavio sa zijaretom Kosovu, zadovoljivši se ovoga puta samo s posjetom grada Peć, te mog rodnog mjesta –Banje «Ilidža» kod Peći. Na Kosovu sam sreo zadovoljne Albance i nešto manje zadovoljne Bošnjake. Veleljepne kuće su na sve strane, a aktivno se radi na asfaltiranju kosovskih puteva. Zavidim Albancima Kosova na njihovoj slobodi, jer uistinu svjedok sam da je taj narod do 1999. godine živio pod pravom torturom srpske manjin. Uzvišenom hvala zbog toga što svakom zulumu dođe kraj. Prijatelji mi govore da je nakon rata, reislamizacija (uslovno rečeno) Albanaca u punom jeku. Sve je više albanske omladine koja svoj identitet zasniva prvenstveno na svojoj islamskoj pripadnosti, dok je pristalica ekstremnog nacionalizma sve manje među njima. Tome svjedoče i pretijesne džamije tokom džumi namaza, kao i sve veći broj mahrama na ponosnim glavama albanskih hanuma i djevojaka.

Nazad u Sarajevo
Poslednje dane mog odmora sam proveo u Sarajevu, uživajući u ramazanskoj atmosferi čaršije, kojoj se neskriveno divio i nemali broj turista nebošnjaka koji su doputovali iz raznih evropskih i drugih zemalja, a za koje nisam primjetio da postoji neki određeni program ili pak odgovarajuća literatura, koju bi mogli dobiti barem unutar harema naših džamija. Štaviše, bio sam nažalost u više navrata i svjedok neljubaznog ponašanja od strane džematlija, posebno onih starijih, prema turistima nemuslimanima koji prije ili nakon namaza, ulaze u džamijske hareme diveći se islamskoj arhitekturi i skladnosti našeg ibadeta. – Istina je, često ti isti turisti iz nehata ili neznanja ne vode dovoljno računa o oskudnom načinu na koji su odjeveni, ili pak nekim drugim detaljima, ali mišljenja sam da moramo imati više sluha za njihove propuste, jer tu su upravo kako bi se podrobnije upoznali s našom kulturom i vjerovanjem, a na nama je da im u tome pomognemo onoliko koliko nam dozvoljavaju naše mogućnosti.

Poremećeni reciprocitet
Pred Ramazan je u Sarajevu također bio primjetan veliki broj turista iz zemalja Arapskog poluotoka, a ponajviše onih iz Kuvajta. Svjež kapital koji su bogati arapski turisti sa sobom donijeli i trošili u Sarajevu i drugim bosanskim gradovima, uticao je tako da tih dana ni najvišim bosanskim islamofobima nisu smetale njihove brade, a još manje peče njihovih supruga i kćeri – dok god se od njih može isčupati i jedan dolar, što samo ukazuje da su nam vrlo često, pogledi široki koliko i lični interesi. Nakon Ramazana se očekuje novi talas arapskih turista. Nadati je se da će se kućama vratiti s pozitivnim iskustvima, te da će uticati i na druge, na svoje prijatelje i poznanike, nebi li se odlučili posjetiti našu Bosnu.

Džamije su srca naših gradova
Tri ispunjene sedmice, tokom kojih sam prešao oko 5 000 km su brzo prošle. Kući se vraćam obogaćen novim iskustvima, idejama i poznanstvima. U putu razmišljam o onome što sam vidio i doživio i donosim određene zaključke. Na primjer, o tome kako je islamijet duboko ukorijenjen u duše bošnjačkih gradova, ne čudeći se, jer poznato mi je da je osnivanje i formiranje istih započelo s izgradnjom džamija, kutubhana, sahat-kula i hanova. To su srca naših gradova, i jasno je zbog čega su zločinci iz srpskog, hrvatskog i crnogorskog naroda toliko jarko nastojali, a nažalost vrlo često i uspjevali, isčupati nam srca, tj. porušiti nam džamije i druge spomenike islamske arhitekture, jer znali su da će čupanjen naših srca uništiti i sve naše arterije kroz koje se napajalo bošnjačko tijelo tj. bošnjački identitet, te dovesti isto do klonuća i nestanka.

Također me raduje saznanje da Bošnjaci iz dijaspore ulažu u svoje rodne krajeve. Veliki broj njih, u svojim selima i gradovima, renovira ili pak izgrađuje kuće, što je za svaku pohvalu, jer se time trajno vežu za Bosnu, Sandžak i Kosovo.

Organizirati ljetnje škole bošnjačke kulture i tradicije
Međutim, na kraju bih želio istaknuti jedan, po meni, veliki nedostatak. Naime, primjetno je da ne postoji baš najbolji nivo organiziranosti i koordinacije između bošnjačke dijaspore i naše matice Bosne, i Sandžaka. Većina pozitivnosti koje možemo vidjeti na terenu su proizvod pojedinačnih inicijativa, a ne dio nekog organizovanog i osmišljenog projekta. Kao ilustraciju, mogli bi navesti primjer nepostojanja ljetnjih škola bošnjačke kulture i tradicije, bosanskog jezika ili škola Kur’ana, koje bi bile namijenjene prvenstveno našoj djeci iz dijaspore, gdje bi se ista kroz igru, druženje, jednodnevne ekskurzije i posjete kulturno-vjerskim znamenitostima, te kroz druge prigodne aktivnosti, mogli podrobnije upoznati sa svim važnijim osobenostima njihovog bošnjačkog identiteta. Mišljenja sam da bi to bio efikasan mehanizam u kontekstu sprečavanja asimilacije mlađahnih Bošnjaka i Bošnjakinja na Zapadu.

Nadati je se da će bošnjačke institucije u Bosni, Sandžaku i Kosovu, i pored svih problema s kojima se susreću a kojih smo svjesni, uspjeti uraditi više na polju očuvanja veze s bošnjačkom dijasporom, posebno kada je edukacija i odgoj mlađih generacija u pitanju. Nažalost, o bošnjačkoj dijaspori se institucionalno ne brine niko, pa i ne čudi što se preko noći, bošnjačka dijaspora prisvaja i proglašava crnogorskom, i to od strane istih onih koji su ih i protjerali s njihovih ognjišta. (Revija Sandžak, 166.)

Povezani članci

Esch/Alzette: Okončana trodnevna ramazanska manifestacija na glavnom gradskom trgu (FOTO)

Od 5. do 7. aprila u drugom po veličini luksemburškom gradu, Ešu (Esch/Alzette), upriličena je sada već tradicionalna...

U saradnji sa “Stëmm vun der Strooss” Šura donirala 400 toplih obroka

"Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je bio najdarežljiviji čovjek, a najdarežljiviji je bio u ramazanu,...." (Muttefekun alejhi) . Vrhovno starješinstvo muslimana Luksemburga -...

Šura upriličila iftar za osobe koje su prihvatile islam u Luksemburgu (FOTO+VIDEO)

Prihvatanje islama od mnogih ljudi u zemljama Zapada je fenomen koji nije zaobišao ni Luksemburg. Njihova pozitivna uloga...

Luksemburg/Kosovo: Okončana oktobarska akcija – 9 ovaca predato porodici Salković

Još jedna uspješno realizirana humanitarna akcija je iza nas. Tokom mjeseca februara, zahvaljujući vašim donacijama poštovani čitatelji, prikupili...