Piše: Muhamed ĆEMAN
Na socijalnim mrežama zadnjih dana je kružio nesvakidašnji video zapis siromašnog pastira najamnika porijeklom iz Sudana, koji odbija prodati jednu od ovaca koje su mu povjerene na čuvanje. Na uporne nagovore dva druga lika koji se pojavljuju u videu i koji krišom snimaju čitavu scenu, ovaj pastir vrlo odlučno odbija njihovu ponudu od 200 rijala (50 $) za ovcu, i govori da ne može prodati nešto što mu ne pripada. Dvojac koji je očigledno došao da ga iskuša, skreće mu pažnju da vlasnik ovaca nije tu, te da ne mora ni saznati za njihovu trgovinu, već jednostavno može reći da je ovca nestala. Međutim, pastir odgovara da ne strahuje od gospodara tj. vlasnika ovaca, već od Gospodara Svjetova koji sve vidi, te da ne želi s tim grijehom leći u kabur. Na njihovo dalje insistiranje odgovara da im ne bi prodao tuđu ovcu ni za 200 000 rijala (50 000 $).
Vrijeme nepovjerenja
Uistinu, nije se za čuditi zašto je gore opisani video zapis za kratko vrijeme doživio veliku popularnost. Nažalost, živimo u vremenu laži, prevara i obmane. Čak i ubistva iz koristoljublja i u našem Sandžaku nisu nikakva rijetkost. Pomenute duševne i društvene bolesti rezultiraju gubljenjem povjerenja među ljudima. U to sam se osobito uvjerio prilikom kampanje upisa podatka od strane birača koji imaju boravište u inostranstvu u jedinstveni birački spisak, da će na predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji glasati u inostranstvu. Naime, i pored jasnih instrukcija, neočekivano mali broj osoba je ispunio obrazce. Uistinu mi nije bilo jasno kako je to moguće, da pripadnici našeg bošnjačkog naroda koji su brutalno proterani iz svog zavičaja, preko noći postaju apolitični i ne žele uložiti ni minimum truda i upisati se u birački spisak, te uticati na politički život u zemlji njihovog porijekla u kojoj je i dalje aktuelno flagrantno kršenje prava njihovih sunarodnika. Interesovao sam se o motivima njihove pasivnosti, te došao do zaključka da je primarni razlog gubitak povjerenja u političare.
Politički vukovi
Svakako da nije nimalo iznenađujuće to što građani Srbije, a među njima prvenstveno Bošnjaci, nemaju povjerenja u političare. Kada je 2004. godine u Koštunicinu vladu ušao Rasim Ljajić, a Sulejman Ugljanin postao gradonačelnik, svi su se nadali boljim danima. Izostali su rezultati, ali mnogi su mislili da je za konkretan rezultat potreban još jedan mandat. Tako su od 2008. do 2012. godine Ljajić i Ugljanin obnašali pozicije ministara u novoj Vladi. Nažalost, i tada su prevarili svoje birače. Na kraju, 2012. godine isti „bošnjački“ ministri ponovno ulaze u Vladu premijera Dačića, te smo ponovno mogli da se čudimo njihovoj jalovoj politici u kontekstu interesa našeg naroda. Istini za volju, Ljajića glasa i dobar dio Srba, pa je moguće da se tokom svog mandata posvetio ispunjenju obećanja koja je dao tom dijelu svog biračkog tijela. Jasno je da su bošnjački birači isuviše često bili žrtve naših pokvarenih i nesposobnih političara, kojima je laganje naroda postala sastavni dio političke profesije. Svoj lični interes su predpostavili interesima naroda, i kakvi su, nije ni čudo što ne rade u interesu svojih birača, ali ipak iznenađuje da su vrlo često otvoreno radili protiv interesa svojih sunarodnika, čemu svjedoči i jasna umiješanost prilikom pokušaja razbijanja Islamske zajednice u Srbiji, uzurpacije vakufa, opstruiranje rada naših neovisnih obrazovnih institucija, te mnoga druga sramne djela kojih bi se morali stidjeti.
Politički pastiri
Pitanje koje se nameće je, da li je moguće povratiti povjerenje naroda i ukoliko je odgovor potvrdan, ko bi to mogao da realizuje? Promjena svijesti kod narodnih masa je konstantna, te sam ubijeđen da bi dobar tim neiskvarenih političara koje krase visoke moralne ali i intelektualne sposobnosti bio u stanju u prvom vremenu zadobiti značajan nivo povjerenja glasača, te ukoliko bi opravdali ukazano povjerenje i svoja predizborna obećanja pretočili u konkretan rezultat, s vremenom bi zadobili povjerenje širih narodnih masa. U kontekstu predstojećih parlamentarnih izbora u Srbiji, ne vidim koja bi druga politička partija Bošnjaka mogla da se uhvati u koštac sa tim izazovom, izuzev Bošnjačke demokratske zajednice (BDZ) Sandžaka. Naime, BDZ Sandžaka je stranka koja je proistekla iz jednog snažnog pokreta, te okuplja relativno mlade ljude, širokih kompetencija, koje krase visoke vjersko-moralne osobine. Tačno je da trenutno ne posjeduju zavidno političko iskustvo, međutim pored svih navedenih pozitivnosti, značajno je i to što za sobom ne nose teret političkih kompromitacija koje prate Ljajićevu i Ugljaninovu stranku. Ukoliko se svojski potrude, sigurno je da će uspjeti promijeniti percepciju političara i odkloniti negativne konotacije koje se s razlogom vežu za taj izraz, te da će Bošnjaci biti napokon u prilici da na svoje predstavnike gledati kao na svoje političke pastire a ne kao na svoje političke vukove – što je do sada bio slučaj.
Epilog
Što se tiče pastira iz priče s početka ovog teksta, kako javljaju mediji, za nagradu je dobio 20 000 saudijskih rijala od Fondacije El-Hussaini, a također i ček na isti iznos od anonimnog darovatelja. Ujedno je sudanski ambasador u Saudijskoj Arabiji kazao da pastirovo djelo predstavlja pravi primjer muslimanskog ahlaka, te je obećao da će mu uručiti 200 000 saudijskih rijala na ime zahvale za njegovo iskreno djelo. Pastir je naveo da će od novca kojeg je dobio omogućiti svojim roditeljima i porodici da obave hadž te da će napraviti kuću za porodicu.
Neka to bude i poruka našim političkim pastirima – poštenje i odgovoran odnos naspram povjerenih emaneta se na kraju višestruko isplati. (Revija Sandžak, br. 177.)
