Piše: Mithad R. Ćeman
Ez-Zehebi, u svojoj knjizi Tezkiretu-l-huffaz, bilježi zanimljivu činjenicu vezanu za život i rad Ibn Džerira et-Taberija. Naime, ovaj učenjak je živio od 220. do 295. godine po Hidžri i iza sebe je ostavio obiman pisani rad. Njegovi učenici su se dosjetili toga da izračunaju broj dana koje je živio od punoljetstva do smrti, te su na te dane podijelili broj stranica koje je tokom života napisao. Ispostavilo se da je ovaj vrsni učenjak prosječno, svakog dana, pisao 14 stranica.
Ebu-l-Vefa Ali b. Akil el-Hanbeli (431.-513. h. g. / 1040.-1119.) toliko je pragmatično koristio vrijeme da je ostao upamćen kao najveći primjer historije po tom pitanju. Ta posvećenost u iskorištavanju vremena ništa nije bila manja sa osamdeset u odnosu na posvećenost kada je imao dvadeset godina. Iza sebe je ostavio pisana djela iz dvadesetak različitih oblasti. Najobomnije djelo koje je napisao jeste El-Funun od sedamsto tomova / svezaka. Ez-Zehebi navodi da na dunjaluku ne postoji obimnija knjiga od ove.
Sabrana djela Huseina Đoze, rahimehullah, koja sadrže pet tomova, ili 2.800 stranica, ili Izabrana djela Mehmeda Handžića, rahimmehullah, štampana u šest tomova, ili 2.600 stranica, pored toga što nam daju uvid u mnoga šerijatka pitanja i teme, djelimično nas upoznaju sa vremenom u kojem su živjeli.
Rad navedenih autora ima vrijednost za kompletan ummet, kao što je riječ o prvoj dvojici, ili za sve Bošnjake vjernike, kao što je riječ o drugoj dvojici, i to je uspjeh koji dosegnu pojedinci. Ovo spominjem jer želim da se zapitamo kome bi naše pisanje i bilježenje bilo zanimljivo poslije naše smrti, i da li je isplativo ulagati trud za tu populaciju.
Zašto pisati?
Ostavština potomcima: U najmanju ruku naš rad bi bio zanimljiv našoj djeci, unučadima, praunučadima… A zar to nije čitalaštvo vrijedno truda!? Sjećam se drvenog kufera moga djeda. Pošto sam bio mali kada je preselio, sjećam se svega par situacija i događaja sa njim. Tokom odrastanja često bih otvarao taj kufer u kome su bile njegove lične stvari. Njegov sahat, hemijska, manžetne (dugmad za košulju), mnoga dokumenta i pisma. Gledajući te stvari i čitajući ta pisma i dokumenta pokušavao sam bolje upoznati svoga djeda. Pokušavao sam doprijeti do njegovih misli sa kojima se nosio prilikom kupovine, korištenja ili odlaganja tih stvari. Pokušavao sam doprijeti do njegovih misli tokom pisanja ili primanja tih pisama, pokušavajući sve to da povežem sa ličnim iskustvima sa njim ili sa pričama koje sam o njemu slušao od svoga baba i majke stare (kako smo zvali nenu), a koje su najčešće pričali kada bi nestalo struje.
Ako nikome drugome, meni je svaka zapisana riječ mojih predaka važna i ima neprocjenjivu vrijednost. Tako i naš rad našim potomcima može pomoći da upoznaju svoj identitet i da sačuvaju vrijednosti do kojih mi danas držimo. Upravo ovakav odnos prema našim bližnjima jedan je od razloga zbog kojeg je propisano napisati oporuku – vasijjet.
Promoviranje istine: Kao što rekoh, kada ne bi bilo druge koristi pisanja osim spomenutog, to je dovoljan razlog da se prihvatimo toga posla. Ali ne treba zaboraviti da čovjek u vremenu današnjeg olakšanog serviranja informacija i sve većeg broja onih koji koriste internet, a i velikog broja onih koji se trude da u ružnom svjetlu prikažu islam, muslimane i Bošnjake zbog čega bi se trebao povećavati broj onih koji će praviti protutežu. Svakodnevno se srećemo sa lažnim predstavljanjem događaja, pogrešnim tumačenjem historijskih činjenica, sataniziranjem radnika, veličanjem kriminalaca. Možda to ne možemo izmijeniti, ali možemo pokušati. Stati u odbranu istine i njenih nosioca trebao bi biti zadatak svakog svjesnog muslimana.
Učimo vrijednost čitanja: Jedna od sigurnih koristi pisanja jeste ta što više cijenimo knjigu i lijep način izražavanja. Na taj način spoznajemo naša ograničenja i slabosti u pisanju te više cijenimo one koji su tome vični. Pisanjem izlazimo iz “staklenog zvona” u kojem smo sačuvani kritika, a u tom stanju smo itekako bili spremni kritikovati druge. Izlaganjem kritici izlazimo iz okruženja vlastitih iluzija i ustručavamo se neosnovano kritikovati druge.
Kako pisati?
Pisanje je umijeće koje se izučava i usavršava i koje tjera čovjeka da se obuči u ovom “zanatu”. U kolikom smo zaostatku u odnosu na naše komšije po pitanju pisanja dovoljan pokazatelj nam je jedna činjenica. U želji da poradim na umijeću pisanja na google-u sam potražio najbliži Centar za kreativno pisanje. Za kurseve takve prirode stanovnik Sarajeva mora ići u Zagreb, Pulu, Split, Beograd, Mostar (kod Hrvata naravno) ili eventualno da čeka kada će se jednom ili dva puta godišnje takva privilegija organizirati u Sarajevu (gdje se predavači biti Srbi i Hrvati, opet naravno).
Sa većim brojem onih koji imaju šta da kažu (napišu), a koji su svjesni da nemaju dovoljno umijeća da se izraze, utjecat će na formiranje i organiziranje Centara za kreativno pisanje koje će voditi Bošnjaci, a na kojima ćemo učiti biti kreativni u izražavanju čuvajući naš identitet i tradicionalne vrijednosti.
Bez obzira na spomenuto stanje, činjenica je da je pisanje umijeće koje se može naučiti i svakim novim tekstom čovjek se sve više “brusi”. Razloga za pisanje je puno, a umijeće se stiče vremenom – pa počnimo! (Revija Sandžak, br. 179)
