Srijeda je. Duboko popodne, bliži se 19h. Na malom lokalnom stadionu u predgrađu grada Eša u Lalanžu uskoro će početi utakmica između juniora FK „Fola“ iz Eša i njihovih vršnjaka iz gradića Kail-Tetanže. Sunce je, ali – probija hladan vjetar. Obližnjom magistralom promiču auta.
Dolazi i huka sa autoputa koji je na stotinak metara od stadiona. Dječaci se pripremaju i već na rukama fudbalera-dječaka FK „Fola“ – crne trake. Najupečatljivija je na desnoj mišici visokog plavokosog Enesa Mahmutovića. Tu sam radi njega. Igra se polufinalna utakmica za Prinčev kup i hoću da ga bodrim.
Jutros smo bili u kući Meke i Mersada Dragolovčanina. Aid je bio njihov jedinac. Imao je 15 godina i već igrao za kadete FK „Fola“ iz Eša. Kuća je prepuna svijeta; svaki čas se ulazi i izlazi. Ulazim prvi iz grupe u kojoj dolazimo da zagrlimo utučene roditelje i da im tako kažemo da smo uz njih. Penjemo se uz mermerne stepenice, a srce se ledi i krv zastaje u žilama. Meka i Mersad su jedni od najuglednijih Bošnjaka u Luksemburgu; ljudi koji su bezbroj puta pomagali drugima. I to ne simbolično. Naprosto, svoj imetak su dijelili i dijele sa drugima; zauzimaju jedno od počasnih mjesta u mojoj knjizi Bošnjaci u Luksemburgu. Oni su davali drugima – Bog je davao njima. Sinoć ih je zadesila tragedija – ostali su bez sina jedinca Aida. Imaju još tri kćerke: Aminu, Aidu i Fatimu. Divne djevojke i primjerni đaci – studenti. Aid je bio izuzetan dječak, talentovan fudbaler, marljiv učenik… Komunikativan i dobar drug. Majku Mersihu nismo zatekli u prepunoj sobi u kojoj su samo muškarci. Ali vidim njen lik, lik majke probodenog srca sa podočnjacima i licem ukvašenim suzama. Mersad nas sreće, plače… I nama nadiru suze… Crn bi kamen proplakao… Raif sjedi do mene, pa Ferid Muratović, pa Senad Kijamet, do njega dvojica braće Babačića – Mirsad i Misin… Gledamo se, ali – šta reći? Nijema tišina bije iz svakog kutka sobe… Mersad se hrabri… Neko započinje priču kako je sinoć jedan momak imao udes, ali je prošao sa slomljenom nogom. Mersad ga žali i zahvaljuije Bogu, jer je moglo biti i mnogo teže… Drži ruke na očima. Gledam ga, između prstiju nazirem njegove otvorene oči… Ponovo bolna tišina, ali je opet razbija glas onog čovjeka koji napominje djeda Aidova i oca Mersadova – starinu koji sav utučen sjedi i gleda u patos, da su vjernici i da se Božjoj volji nije džais protivit… Bog dao-Bog uzeo – veli i kratko uzdahnu. Ulaze grupe ljudi… Mi odlazimo… Šta reći? Ne postoje riječi utjehe, slažemo ramenima u znak pokornosti i nemoći.
Prije početka utakmice Aidov dres je na centru stadiona. Oko njega zagrljeni igrači oba tima. Minut šutnje, a onda aplauz – posvećen Aidu, a kao da su izgovorili: Hvala ti Aide što si bio sa nama…
Utakmica počinje tačno u zakazano vrijeme. Crne se trake na mišicama fudbalera Fole. Aid je igrao za mlađi tim, onaj do 15 godina, ali su ga svi zanali. I žale ga. Igraju utakmicu, ali i oni i svi mi okolo mislimo na njega. Ispred mojih očiju promiče njegov lik. Enes postiže gol, plještimo mu, imam utisak da i Aid stoji oslonjen uz metalnu šipku koja ograđuje stadion i da i on aplaudira. Pada i drugi gol – opet je Enes pogodio…
Utakmica se završava. Fola – Kail-Tetanže 4: 1.
Tijelo mladog fudbalera Aida Dragolovčanina je na obdukciji i sutra je, kod džamije na Mameru u 18h, dženaza. Život ide dalje…
Sa Feridom, Raifom i Sukom idem prema džamiji. Sa svih strana dolaze automobili i čičlkaju se krajem ulica. Svi su parkinzi puni. Ferid nas vozi i ima sreće – nalazi parking, ustvari – izmišlja ga uz jedno drvo gdje se odvajaju dva puta. I tu ne smeta nikom. Ljudi pridolaze u grupama. Velika zelena površina iza džamije, parking i put su već puni. Oko hiljadu ljudi je došlo da se oprosti od ovog dječaka koji je tek bio zakoračio u život i spotakao se… Smiluj mu se o veliki Bože. Zbunjen sam, pitam jednoga od četiri imama koje sretam prije početka džanaze mogu li fotografisati? Bojim se da ne narušim običaj, hoću da budem siguran da se to ne kosi sa pravilima i običajima…
– Slikaj slobodno – dobronamjerno me tapnu po ramenu bijela ahmedija. Podižem obje ruke i pravim prvi snimak, pa još jedan, pa opet…
Nikada više ljudi nije klanjalo dženazu u Luksemburgu. Ispred velikog broja ljudi poređanih u duge safove – četiri kao snijeg bijele ahmedije. Pored njih je izrezbaren kovčeg. Završilo se. Kovčeg dižu na ruke i kroz masu ljudi nose prema pogrebnom autu u koje će ga smjestiti i krenut prema Melajama u Sandžaku, rodnom selu njegovog oca Mersada. Tu su i njegovi drugovi iz škole, iz kluba… Zasipaju kovčeg cvijećem, ali Aid ih ne vidi i ne čuje. Ne čuje njihove jecaje dok se posljednji put opraštaju od njega spuštajući bukete cvijeća na njegov kovčeg.
Zatvaraju se zadnja vrata pogrebnog auta, ona kroz koja je ušao Aidov kovčeg. Vozač ulazi i sijeda za volan. Motor zabruja i automobil krenu… Nijema tišina… Sakupljamo se i vraćamo u Feridov đip pod drvetom. Vraćamo se kući i po ko zna koji put ponavljamo da je Aid imao samo 15 godina.
Autor: Faiz SOFTIĆ
IDENTITET.LU
