Autor: Ernad Rafetov AGOVIĆ
Nesretne devedesete!!! Godine kada je islamofobija bila na vrhuncu u gradu pod Trebjesom. Ne samo tu već i u cijelom regionu. Mislio sam da su ta vremena iza nas. Ali nedavna dješavanja me tjeraju na razmišljanja. Da li se to devedesete vraćaju? Da li će nova generacija bošnjačke djece doživjeti ono što je proživljavala moja generacija? Da li je na pomolu novi izliv islamofobije u Nikšiću?
Da pogledamo malo historiju i demografski prikaz grada Nikšića. – Krajem 19. stoljeća, tačnije do 1877. godine, Nikšić broji preko 95% Bošnjaka. Bošnjaci Nikšića ili “Nikšićki Turci”, kako su ih njihovi crnogorski izgonitelji obično nazivali, su poslije dvomjesečnih borbi i predaje grada Crnogorcima (1877), sa svojim porodicama krenuli na dug i neizvjestan muhadžirski put, koji ih je odvodio u različite pravce. Od 3’200 Bošnjaka koji su živjeli u ovome gradu samo je 30-tak njih ostalo. Potomci nekih od tih porodica i danas žive u Nikšiću.
Za ponovni povratak Bošnjaka u Nikšić, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka, najviše je kriva teška industrija. Prije svega tadašnja Željezara „Boris Kidrič“ . Većina novodošlih Bošnjaka je sa sjevera Crne Gore, opštine Berane i Bijelo Polje, mada dolaze i iz ostalih gradova. Početkom devedesetih nas ima već nekoliko hiljada, kada počinje građanski rat u bivšoj SFRJ. Početkom rata u porastu su i razne forme islamofobije. Otpočinje novo protjerivanje. Kažem “u porastu” jer Bošnjaci nikada nijesu prihvaćeni kao komšije. Bili su to „Turci”, “Muslimančine”, itd.
Tih devedesetih, život, nas Bošnjaka u Nikšiću, je bio dosta težak. Bilo je svakakvih, ničim izazvanih napada, kako verbalnih tako i fizičkih. Maltretiranja porodica u njihovim sopstvenim kućama; ispaljivanje rafala na kuće u kasnim noćnim satima; maltretiranje na ulicama; prebijanja; upućivanje pogrdnih riječi; u školama maltretiranja djece; pokušaj rušenja jedine preostale Hadži-Ismailove džamije (od nekadašnjih devet) postavljanjem ekplozivne naprave itd; itd.
Većina nas je tada i iselilo iz Nikšića. Kada bih sada htio da se vidim sa mojom braćom i sestrama, drugovima/drugaricama i rođacima iz komšiluka morao bih da obiđem veliki dio Evrope pa čak i Amerike. Pa bih tako, da bih sreo Erka, Bebu, Etka, Mitka, Adisa, Raška, Mila – morao u Luksemburg, za Bulja u Marsej, Almu u Cirih, Mira i Adelu u Bazel, Anu u Oslo, Ninu u Hamburg, Elvisa u Tomelilla, Emila u Nju Jork, i tako dalje i tako dalje. Vjerovatno primećujete da su većinom napisani nadimci (moj je Bato). Nadimci koji većinom prikrivaju našu religijsku i etničku pripadnost. Nerado se to radilo da bi se djeca zaštitila od zlostavljanja. Maltretiranja od strane svojih vršnjaka, školskih drugova pa čak i nepoznanika. Svaki put kada bi nas neko pitao kako se zovemo, a priznaćemo to je česta pojava u svim našim krajevima, mi bi izmišljali neka pravoslavna imena ili bi davali imena školskih drugova. Ne znam ni sam koliko sam puta bio Dragan ili Marko. Koliko li smo puta dobili batine u školi, gradu pa čak i u komšiluku samo zato što smo druge vjere.
Kako su prolazile godine tako je situacija postajala bolja. Politika se mijenjala i kako mi se činjelo situacija za Bošnjake olakšala. Mislio sam da su teška vremena prošla i da nam slijede bolji dani. Napredna Crna Gora, ulazak u Evropsku Uniju, demokratija,…
Jedne prilike prije desetak godina jedan mi prijatelj iz Dragove Luke kaže kako je njegov komšija u pripitom stanju rekao „Eh da bi da se zarati pa da pokoljemo i ovo Turaka što je preostalo“. Kažem u sebi pijana budala, ne zna šta priča, ta su vremena prošla. – A da li su baš prošla?
Nedavna dješavanja me podsjećaju na povratak devedesetih. Prozivanje „Turaka“, ponovno skrnavljanje Hadži-Ismailove džamije baš kao i onda. A tako se i počinje, od džamije, pa na kuće, pa na ljude na ulici, pa na djecu u školi, itd.
Čime su Bošnjaci zaslužili takav tretman? Da li zato što su, iako su bezbrojano puta bili proganjani i maltretirani, najlojalniji građani Crnoj Gori. Da li zato što vole svoju zemlju. Kažem svoju zemlju jer su Bošnjaci na ovim prostorima autohton narod a ne pridošlice. Nijesmo došli iz Turske gdje nas svako malo šalju naše komšije („Šta hoćete Turci?“, „Selite se u Tursku“, „Idite odakle ste došli“). Pa mi i jesmu tu odakle smo došli. Svoji na svome. Narod koji se brine o svojoj zemlji, koju voli i koju poštuje i gdje planira ostati još dugi niz godina. Voljeti svoju zemlju ne znači voljeti i njene političare ili njene jednovjerske simbole ali naravno moramo ih poštovati dok su tu gdje jesu. Mi smo narod koji ne traži veća prava od drugih ali isto tako ni manja.
Na kraju se pitam šta je razlog tolikoj mržnji? Šta uraditi da se dođe do međusobnog dijaloga? Kako kaže novi Premijer, da hoće od Crne Gore da napravi novi Luksemburg. Onda bi možda mogao početi sa građanskim pravima. Jer Luksemburg je prvak u tom domenu i stojimo na raspolaganju, ako je potrebna pomoć pri realizaciji zacrtanog cilja, jer kako vidim on sam tome nije stasao. Ili pak to možda ne želi???
.
IDENTITET.LU
.
