U tom kontekstu, mi, bošnjačka omladina porijeklom s Balkana, kao savremenici jednog režima koji je bio, postojao i ostavio traga, ali i umro u krvi, želimo reći sljedeće: Neka s propašću dogme pomru i njeni ideolozi, ako već ne žele prihvatiti čovjekovu nesavršenost!!!
Piše: Enes KARIŠIK
Ukoliko se osvrnemo na osnovne tačke, tj. ciljeve zalaganja Unije Mladih Aktivista (UMA) pročitaćemo sljedeće :
1. Čuvanje i njegovanje kulturnog identiteta bošnjačke, i druge omladine s područja Ex-Jugoslavije;
2. Rad sa omladinom, u cilju poboljšavanja njihove integracije u luksemburško društvo;
Za neke je sklop ova dva koncepta paradoksalan, na ivici kontradikcije. Međutim, stvarnost se i sastoji od paradoksa, osim za dogmatike svih profila. Do te mjere da ništa ne odgovara teoriji. A svaki pokušaj simbioze naučnih doktrina raznih disciplina egzaktnih nauka je nemoguć, tj. paradoksalan ili kontradiktoran.
Obično je religija bila ta kojoj je imputiran grijeh dogme i unaprijed uspostavljenih istina. Međutim, historija je pokazala da je dogma svojstvena čovjeku bez obzira na njegovu filozofiju življenja.
Kroz ideju modernizma, koji je nauku gurnuo u prvi plan i dao joj mjesto apsolutne istine, rodile su se razne sekularne religije čiji dogmatizam je bio ništa manje jak nego li recimo inkvizicija. Pogledajmo karakteristiku komunističkih ili pak fašističkih država s početka prošlog vijeka, i uvidjećemo ogromne sličnosti sa institucijom inkvizicije u katoličkoj crkvi. Posebno kada se radilo o borbi protiv neistomišljenika. Čak štaviše i danas, ali u nešto blažoj formi, možemo primjetiti slične deformacije dogmatskog tipa i u nekim modernim državama, gdje se kroz medijsku propagandu plasira politički korektkno pod plaštom sekularizma. Tako da se stiče impresija da sekularna država više nije platforma za slobodu izražavanja već antivjerska institucija.
Ideja o modernizmu koja je kružila oko akse razuma je znatno oboljela s Ajnštajnovim otkrićem teorije relativiteta, te s Plankovim proučavanjem subatomskih dimenzija, a konačno je umrla u Herošimi i Nagasakiju – kao kulminaciji scientističkog ludila.
Post-modernizam nastaje kao alternativa razumu, stavljajući individuu i njene potrebe u prvi plan. Osim evolucije nekih društvenih normi kroz zapostavljanje tradicionalnog, post-modernizam nije donio neke velike političke promjene glede individualnih sloboda. To smo uvidjeli u zadnjih par decenija kada je ultraliberalna ekonomija namjetnula iluziju o progresu u prvi plan, te dovela čovječanstvo na ivicu egoističnog ludila. A državu kao protektora, tj. zaštitnika građana, prepustila multinacionalnoj kompaniji.
Mnogi filozofi kažu da danas živimo u vremenu post-post-modernizma ili pak hipermodernizma, gdje se konačno priznaju ograničenja razuma, i gdje osjećamo ležerni povratak duhovnom.
Jedino što čovjeku daje impresiju da živi u iole stabilnom svijetu su institucije. Ali i one same nečujno evoluiraju i neminovno se mijenjaju. Sa starim institucijama obično umiru i stara uvjerenja.
U tom kontekstu, mi, bošnjačka omladina porijeklom s Balkana, kao savremenici jednog režima koji je bio, postojao i ostavio traga, ali i umro u krvi, želimo reći sljedeće:
Neka s propašću dogme pomru i njeni ideolozi, ako već ne žele prihvatiti čovjekovu nesavršenost!!!
