Predsjednik BKZ Luksemburga: “Nad Bošnjacima se vrši pocrnogorčavanje”

Date:

Share post:

Uvaženi gospodine Ličina, prva Bošnjačka kulturna zajednica – BKZ u Zapadnoj Evropi formirana je u Luksemburgu, te je upravo Vama pripala odgovornost obnašanja funkcije predsjednika. Možete li nam, molim Vas, pojasniti, u kojoj mjeri je postojala potreba formiranja BKZ-a u Luksemburgu, te u čemu je njen aktuelni značaj postojanja?

Najprije bih da poselamim vaše čitaoce i zahvalim na prostoru koji ste mi pružili. Ideja za osnivanje BKZ javila se među nama samima, dugogodišnjim aktivnim Bošnjacima u Luksemburgu. Važno je istaći da ta ideja nije došla ni iz Sandžaka, kao ni iz Bosne. Međutim, dešavanja u Sandžaku i u Bosni na kulturnom polju, kao i osnivanje BKZ u nekim zemljama bivše Jugoslavije, uticali su da se i mi Bošnjaci Luksemburga, osnivanjem BKZ-a, priključimo tom pan-bošnjačkom pokretu. S druge strane, našim iskustvom stečenim u radu na društvenom polju, došli smo do zaključka da je neprihvatljivo stanje u kojem se nalazimo. Veliki broj naših sunarodnika i dalje je pod uticajem politika koje su se zastupale ili koje se i dalje odvijaju u Crnoj Gori i Srbiji. Dok jedni osjećaju strah da se izjasne da su Bošnjaci, drugi pak još i dalje žive u iluziji o muslimanima sa velikim M, dok se treći izjašnjavaju kao Crnogorci. Od samog dolaska na ove prostore Bošnjaci se najprije organiziraju na vjerskom polju osnivanjem džemata. Preko džematskih aktivnosti uspjeli smo sačuvati ne samo vjeru, već i kulturu i jezik. Na primjer, u mektebu djeca uče o vjeri, ali se nastava odvija na bosanskom jeziku, tako da paralelno uz vjerski odgoj djeca stiču znanje o bosanskom jeziku, a i o bošnjačkim adetima. Zatim su se osnovale i druge organizacije kako bi u njihovim skromnim mogućnostima promovirali bošnjačku kulturu i književnost. Ali sve je to nedovoljno i imamo potrebu za jačim organiziranjem. Ukoliko nas uporedite sa udruženjima Portugalaca ili Italijana, naše mogućnosti su ograničene. Jer kada nemate državu koja stoji iza vas, opstati u ovakvom okruženju je teško. Zato je važan projekat pan-bošnjaštva i naša je misija da budemo dio tog projekta, te da sudjelujemo u njegovom razvijanju. Da je osnivanje BKZ-a bilo nužno u Luksemburgu potvrđuje broj prisutnih na našoj Promotivnoj skupštini, koji se procjenjuje na oko 1000 ljudi. Zatim, često susrećemo Bošnjake koji kratkovidno razmišljaju i djeluju na idejama koje su kratkog roka. Do prije jednu deceniju ili dvije Bošnjaci su generalno bili obezglavljeni. Nisu imali lidera, tako da su za svoje lidere isključivo podržavali i „birali“ Crnogorce ili Srbe. I dan-danas se može čuti uzrečica: „E da je direktor Crnogorac ili Srbin niko od Bošnjaka se ne bi bunio.“ To je žalosna činjenica. Sada moramo raditi na osvješćivanju Bošnjaka kako ne bi više nikada pognuli glavu. Žalosno je kada vidite da na bošnjačkim skupovima osobe bez morala dobijaju privilegovano mjesto. Da nam je potpuno zdrava zajednica mi ne bismo trebali davati značaja onim osobama koje rasture svoju porodicu zbog nekog luksemburškog švalera, zarad nekih ovodunjalučkih sitnih interesa. Mi se moramo učiti na tuđim greškama i iskustvima. Jevrejima se desio holokaust. Da li možete zamisliti da osoba koja negira holokaust bude privilegovani gost na nekom od jevrejskih skupova, pa čak i da drži govor? E pa kod nas Bošnjaka, uz veliko žaljenje, može osoba držati govor i imati privilegovano mjesto, a istovremeno negirati genocid u Srebrenici. Mi moramo stati tome u kraj. Imamo sve argumente da tim takvim osobama zabranimo pristup našim skupovima. Te osobe treba odbaciti na marginu, jer svima je poznato da jedna truhla jabuka u punoj korpi zdravih može zaraziti sve druge jabuke. E da bi sačuvali zdrave jabuke, onu truhlu treba izbaciti iz korpe. To su poruke naših lidera i mi ih se moramo pridržavati ukoliko želimo uspjeti. Imamo danas, hvala Allahu, ne jednog lidera, već njih više: muftiju Muamer-ef. Zukorlića, reisa Mustafu-ef Cerića, akademika Ferida Muhića. Imali smo i rahmetli Aliju Izetbegovića. Siguran sam da će ih biti još više, ako Bog da. Mi u dijaspori i u matici moramo raditi na jedinstvu i moramo pomoći naše aktuelne lidere na putu pan-bošnjaštva, a istovremeno edukativno uticati na našu braću Bošnjake i sestre Bošnjakinje.

Kako ocjenjujete Vaš dosadašnji rad?
Od osnivanja je prošlo osam mjeseci. Za taj period smo organizirali dva seminara i jednu promociju knjige. Aktivno smo učestvovali u organiziranju komemoracije povodom godišnjice genocida u Srebrenici. Također smo učestvovali u više humanitarnih akcija, te bili koorganizatori manjih kulturoloških aktivnosti u Luksemburgu. Želim naglasiti da smo u ovoj prvoj fazi rada i postojanja naš trud usmjerili ka uspostavljanju veze sa luksemburškim institucijama i organizmima, tako da smo već imali kontakte sa Ministarstvima za imigraciju, integraciju i kulturu. Želja nam je da sa pomenutim ministarstvima uspostavimo suradnju na polju integracije i promocije bošnjačke kulture u Luksemburgu. Međutim, još je rano davati bilo kakve ocjene.

Već ste duži niz godina uposleni kao upravnik Caritasovog servisa za rad sa mladom imigrantskom populacijom u Luksemburgu. Iz toga proizilazi zaključak da, u kontekstu procesa integracije imigranata u Luksemburgu, pored osobnog, imate zavidno profesionalno iskustvo. Shodno toj činjenici, želio bih Vas upitati kako ocjenjujete nivo integriranosti bošnjačke populacije u luksemburško društvo, te interesuje me, također, u kojoj mjeri prijeti opasnost od asimilacije jednom dijelu bošnjačke zajednice?
Više puta sam bio u prilici da analiziram integraciju bošnjačke omladine. To se prvenstveno odnosilo na komparacije s drugim zajednicama. Kada uzmete u obzir relativno kratak boravak Bošnjaka u Luksemburgu, dolazimo do zaključka da su Bošnjaci u tom periodu uspjeli doći do nekih ključnih funkcija. Danas ćete bez ikakvog iznenađenja sresti bošnjačka imena u raznim ministarstvima i drugim državnim ustanovama, gdje rade kao pravnici, ućitelji, funkcioneri. Čak imate oko 30 privrednika Bošnjaka u Luksemburgu. Neki zapošljavaju i po 50 radnika. Najvažnija u tome je činjenica da je veliki broj Bošnjaka iz Luksemburga trenutno na prestižnim univerzitetima širom svijeta. To je naša nada i naša sigurnost za budućnost. Bogatstvo jedne zajednice je njen kvalitiet, a ne kvantitet. Što se tiče drugog dijela pitanja, opasnost asimilacije je uvijek prisutna i odgovornost pripada prvenstveno našoj zajednici. Ako našoj omladini ne ponudimo nikakvu alternativu onome što im se nudi u ovoj zapadnjačkoj sredini, asimilacija je neizbježna. Ako ne uspostavimo nastavu bosanskog jezika, ako ne ponudimo razne kulturne manifestacije, ne možemo očekivati da to uradi neko drugi za nas.

Da li sa Vašim aktivnostima nastojite prvenstveno afirmirati bošnjačku kulturu i generalno bošnjačke interese u Luksemburgu, ili je fokus na Bosnu i Sandžak?
I jedno i drugo. Te dvije smjernice su nerazdvojive, makar za sada u ovom periodu. Nezamislivo je gajiti i očuvati našu kulturu samo u Luksemburgu. Mi se moramo redovno napajati sa našag izvora u Bosni i Sandžaku. Slast vjere čovjek najviše osjeti kada posjeti izvor islama, Meku i Medinu, a tavafom oko Kabe ojača svoj iman. Ukoliko ne budemo pili vode s Baščaršije nemoguće je govoriti o Bosni i Sarajevu. To prvenstveno važi za ove mlađe generacije koje naraštaju i koje su rođene na Zapadu. Međutim, mi Bošnjaci smo sada najnezaštićeniji narod u Evropi. Nemamo nikog jakog da nas štiti. Zato ova druga smjernica prema Bosni i Sandžaku je od izuzetnog značaja. Mi moramo pomoći naše lidere na uspostavljanju institucija koje će nas štititi od dekulturizacije i genocida. Kada Bosna bude dovoljno jaka da nas štiti i da brine o bošnjačkoj kulturi i književnosti, onda se mi na Zapadu ne moramo fokusirati na te teme i tada nama ostaje samo da posjećujemo izvor i da promoviramo našu kulturu na lokalnom nivou. Ta briga o matici mora biti cilj svakom roditelju da se ne bi prenijela na našu djecu koja, bojim se, neće biti toliko hrabra i svjesna.

Gospodine Ličina, Bošnjaci u Sandžaku su i dalje obespravljeni, te su i prečesto žrtve diskriminacije, kako nacionalne tako i vjerske, i u cjelini kao narod žrtva političkih kalkulacija, što svakodnevno svjedočimo da se dešava u oba dijela Sandžaka. Da li i na koji način nastojite djelovati i uticati ne bi li došlo do poboljšanja statusa tamošnjih Bošnjaka?
Bošnjačka dijaspora nije nikada okrenula leđa svojim sunarodnicima u Sandžaku. Do sada, može se reći da je dijaspora igrala veliku ulogu u socijalnom smislu. Mnogi predstavnici Bošnjaka iz Sandžaka, prvenstveno iz Crne Gore, obilazili su dijasporu tražeći finansijsku pomoć. Veliki broj porodica je svoj izvor finansija nalazio upravo kroz dijasporu. Ta socijalna uloga dijaspore je i dalje prisutna, međutim stav dijaspore nije više da ćuti i da daje. Dijaspora počinje i da zahtijeva, pa svidjelo se to ili ne pojedinim bošnjačkim predstavnicima. U zadnje vrijeme možemo pročitati od nekih čelnih Bošnjaka u domovini kako zamjeraju što dijaspora apeluje na svoje predstavnike da se bolje angažuju i štite svoja prava. Čak i neke ružne riječi su proistekle od jednog bošnjačkog čelnika. Zaprepašćujuće je da se tako može neko ophoditi prema svom narodu koji želi sebi dobro. Umjesto da podrži i da uvaži apele, on ih omalovažava. Mi iz dijaspore možemo samo indirektno uticati na naše lidere, tako što ćemo ih podržati u borbi za ravnopravnost Bošnjaka na tim prostorima. Neke države su omogućile i glasanje iz dijaspore, tako da se to pravo treba racionalno iskoristiti.

Ranije, tokom jednog perioda, obnašali ste i dužnost predsjednika udruženja „Prijateljstvo Crna Gora – Luksemburg“. Mnogi Vam zamjeraju zbog toga. Koji je Vaš komentar?
Istina, bio sam dugo vremena u pomenutom udruženju. Meni poznat broj od onih koji mi zamjeraju što sam bio u toj organizaciji jeste jedna osoba. Međutim, veći je broj onih koji su bili zajedno sa mnom u tom udruženju i koji su mi zamjerali što sam ostajao tu. A onaj jedini što mi zamjera što sam bio tu veliki je prijatelj onima koji su me istjeravali iz tog udruženja. Tako da se ne bih složio sa Vašom konstatacijom da ih je mnogo, barem meni poznatih. Svi koji su bili u toku dešavanja u tom udruženju znaju šta sam ja tu promovirao. Ne bih da se hvalim, ali sada osjećam dužnost to da kažem. U suštini, moje izjave i borba najviše su smetali onima koji su htjeli da me istjeraju. Na okruglom stolu, gdje sam sudjelovao, uz diplomatske predstavnike Crne Gore, u maju 2007. godine, javno sam rekao da se simboli Crne Gore moraju mijenjati. Ja ih poštujem u onolikoj mjeri jer su simboli jedne države, kao i svake druge, međutim ja ih ne mogu nikada voljeti?! Tada sam obnašao odgovornost sekretara pomenutog udruženja. Odmah nakon toga iznutra su počeli pritisci na mene da napustim udruženje, da dam ostavku. Nikada nisam htio da se zbog toga predam i dan-danas ostajem pri istom stavu. Na jednoj manifestaciji, čini mi se 2009. godine, tadašnji crnogorski generalni konzul iz okoline Luksemburga odbija da uđe u salu gdje su bile postavljenje crnogorska i bošnjačka zastava. Poslije pokušaja tadašnjeg predsjednika udruženja da skloni bošnjačku zastavu, dolazi skoro do fizičkog obračuna. Odbijam kategorički da se zastava skloni. Da bih izbjegao fizički sukob, silazim u salu punu ljudi, koji ne znaju šta se zbiva, i diskretno apelujem na svoje prijatelje, ukoliko se skloni zastava, da svi napustimo salu. Uspio sam dobiti podršku od najmanje pola sale, više mi nije ni bilo potrebno. Suočen sa tom činjenicom, konzul pristaje i ulazi u salu. Vlada Crne Gore želi da uspostavi dopunsku nastavu u Luksemburgu. Tokom razgovora sam insistirao da se nastava isključivo održava na bosanskom jeziku. Za mali broj Crnogoraca možemo organizirati po potrebi i crnogorski. Iako sam osjećao da nam je pobjeda na pragu, ostajem sam u toj borbi u Luksemburgu. Zatim slijede izbori za novi mandat i pored velikih pritisaka na mene i moju porodicu, čak i montiranim sudskim procesom, kojeg su izgubili, gdje ti kvazi Bošnjaci dobijaju podršku i od luksemburških anti-Bošnjaka, ja se ne prijavljujem na izborima za sljedeći mandat. A onda ona osoba koja mi zamjera što sam bio u tom udruženju uključuje se u tim pregovorima preko svog udruženja sa bošnjačkim prefiksom u imenu i daje saglasnost da se nastava zove „maternji jezik“. Koliko sam bio trn u oku tim ljudima govori činjenica da ne žele da uključe BKZ na te sastanke. A danas, rezultat svega je da jedva deset učenika pohađa tu nastavu. Sve u svemu, nešto sam radio i možda sam negdje nenamjerno pogriješio. A što se tiče mog nijeta, on je bio čist i ne stidim se nimalo mog djelovanja. Od kada sam na čelu BKZ od tih istih izdajnika našeg naroda počele su kružiti priče da sam špijun koji radi za Crnu Goru. A nije im smetalo što sam u odboru u Islamskom centru već 11 godina, dok trenutno obnašam i funkciju predsjednika. Da ti ljudi imaju imalo karaktera trebali su se najprije pobuniti što sam na čelu najvećeg i najstarijeg džemata u Luksemburgu. U svakom slučaju, psi laju, a karavane prolaze.

Gospodine Ličina, mnogobrojni su dokazi koji ukazuju da se u Zapadnoj Evropi, ali i u Americi, već nekoliko godina unazad aktivno radi na pocrnogorčavanju bošnjačke dijaspore, što je i trenutno slučaj. Nažalost, primjećujemo da, vrlo često, glavni nosioci tog projekta dolaze iz bošnjačkog naroda. Koja su Vaša zapažanja i komentar u tom kontekstu?
Mislim da je potrebno da se razumijemo šta se želi reći kada kažemo pocrnogorčavanje bošnjačke dijaspore?. Meni ta riječ nekako pregrubo izgleda, kao da neko vrši na silu asimilaciju Bošnjaka. Složit ćete se sa mnom da to nije slučaj. Nema zapisano da su nekog Bošnjaka na silu prekrstili i dali mu crnogorsko ime. Mislim da nije ni Crnogorcima u interesu da se Bošnjaci pocrnogorčavaju. Mnogo puta do sada su pokušavali da nas stvarno pocrnogorče, ili istrijebe, ali im to nikada nije uspjelo. Ali mislim da želite reći da se Bošnjacima nameće, po ne znam koji put, da nisu Bošnjaci, već muslimani sa velikim M, ili u krajnjoj mjeri, da se izjašnjavaju kao Crnogorci. Radi se o nastavku politike, u nekoj blažoj verziji, od Austro-ugarske, preko Kraljevine, pa do Titove Jugoslavije. To jest činjenica. Međutim, taj val razbošnjavanja prisutan je u Crnoj Gori i onda se indirektno prelijeva na dijasporu. Slažem se sa Vama da nam to dolazi iz bošnjačkog naroda. Ali ja se ne bih bavio tim izdajicama našeg naroda, već bih prebacio loptu na drugu stranu. Hajde da malo analiziramo: zbog čega Crna Gora ulaže toliki novac na tom putu? Samo Matica muslimanska i Muslimansko nacionalno vijeće koliko novca zahtijeva. Da sam ja Crnogorac i da sam nekim slučajem član DANU-a ili CANU-a, mislim da bih se bolje pozabavio tim pitanjem. Pitajmo se samo šta to znači za Crnogorce kada žele po svaku cijenu Bošnjake u svojim redovima. Kako reče jedan čovjek: „Koju poruku poslati?“ Šta se to dešava sa Crnogorcima u 21. vijeku? Sa moje tačke gledišta, Crnogorci strepe od istog problema kao i mi Bošnjaci. Umjesto da se Crna Gora uhvati u koštac sa problemom, ona ga je samo prenijela na drugo mjesto. Dok se nad nama pokušava vršiti razbošnjavanje, nad Crnogorcima se izvršava posrbljavanje. Mislim da bošnjačka elita ne treba previše pažnje posvećivati ovome. Ja na to gledam kao na neki filter. Uzeše nam otpad i ne sumnjam da će Crnogorci imati ikakvog hajra od njih. Neka im ih, mi nećemo za njima plakati. Mi se trebamo usmjeriti na jačanje bošnjačke svijesti i bošnjačke elite, uspostavljanje jedinstva bošnjačkog naroda, osnivati institucije koje će nas štititi…, tako da se čak i oni koji su igrom slučaja zalutali moraju vratiti korijenima, a Crnogorci konačno shvatiti da nametanje tuđeg drugima nikada nije dalo plodova.

Na osnovu javno objavljenih podataka Ministarstva vanjskih poslova Vojvodstva Luksemburg, samo od početka ove godine pa do septembra mjeseca u ovoj zemlji je azil zatražilo 257 državljana Crne Gore, od kojih su ogromna većina bošnjačke nacionalnosti. Ništa nije manji ni broj Bošnjaka koji su u istom periodu napustili sjeverni Sandžak. Na vrhu liste podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Luksemburgu nalaze se pripadnici romske zajednice, koji dolaze s prostora Srbije i Crne Gore, dok su odmah nakon njih Bošnjaci, uglavnom iz Sandžaka, zauzeli nezahvalno drugo mjesto. Kako objašnjavate tu poražavajuću činjenicu?
Na sastanku na kojem sam bio pozvan od strane Ambasade Crne Gore u Briselu, zatražio sam da se ova tema stavi na dnevni red. Nažalost, nisam dobio nikakav odgovor i niko od drugih udruženja nije htio o ovome raspravljati. To je bio zadnji sastanak na koji sam bio pozvan. Možemo samo sa žalošću konstatovati, na osnovu ovih podataka, da se egzodus Bošnjaka iz Sandžaka nastavlja. Ukoliko se bošnjački lideri u Crnoj Gori ne pozabave ovom problematikom, a dosad nisam čuo da je iko pokrenuo ovo pitanje, jedini način da se ovo stopira je da se ponovo uvede vizni režim za Crnu Goru i za zemlje regiona. Ali to ipak neće donijeti nikakvo poboljšanje za Bošnjake koji žive u tim krajevima. U suštini, problem njihovog iseljavanja je svakako velika stopa korupcije, pogotovo u zdravstvenom sistemu, gdje ljudi moraju davati mito za obični pregled ili rendgenski snimak. Gdje se čeka na skenersko snimanje i po više mjeseci, a oni koji mogu sebi priuštiti davanje mita oposle željeno za tren oka. Nažalost, Bošnjaci su prva žrtva. Oni žive u najnerazvijenijim općinama i nemaju druge solucije već da traže spas u nekim drugim zemljama. U ovoj godini imali smo već jedan smrtni slučaj žene Bošnjakinje stare 30 godina iz južnog Sandžaka, koja je bila primorana doći na liječenje u Luksemburg. Nažalost, bilo je sve prekasno za taj mladi život. Koristim ovu priliku da uputim apel na bošnjačku političku elitu da pokrenu pitanje aktuelnog iseljavanja Bošnjaka i pozabave se pitanjem korupcije zdravstvenog sistema. (Revija Sandžak)

Razgovor vodio: Muhamed ĆEMAN

Povezani članci

Luksemburg/Sandžak: Humanitarna akcija za maj – Pomozimo porodici Ramović

Ovim prilogom pokrećemo majsku humanitarnu akciju prikupljanja sredstava za kupovinu krave porodici Ramović u Sandžaku. Šestočlana porodica Ramović, supružnici,...

Luksemburg/Bosna: Okončana akcija za mart – Predata krava porodici Kajtaz

Martovska humanitarna akcija uspješno je privedena kraju. Porodica Kajtaz iz sela Stubica nadomak Busovače obradovana je kvalitetnom kravom. Još...

Slobodno sutra: Inspirativna tribina profesora Cikotića u Islamskom centru Gazi Isa-beg (FOTO+VIDEO)

U subotu veče, 27. maja 2024. godine, u višenamjenskoj sali Islamskog centra "Gazi Isa-beg" upriličena je tribina na...

Esch/Alzette: Okončana trodnevna ramazanska manifestacija na glavnom gradskom trgu (FOTO)

Od 5. do 7. aprila u drugom po veličini luksemburškom gradu, Ešu (Esch/Alzette), upriličena je sada već tradicionalna...