Hadži-Ismailova džamija u Nikšiću, izgrađena davne 1807. god.
Autor: Ernad Agović
Surfajući internetom, vidim da rodio se još jedan portal, koji se bavi problematikom Bošnjaka. Na prvi pogled, kao i većina sličnih portala, smatrao sam da odnosi se na sve Bošnjake svijeta. Ali, nakon 2-3 minuta provedenih u iščitavanju članaka, uočavam isto ono što već duže vrijeme uočavam na gotovo svim našim portalima.
Naime, tu su rubrike o Bošnjacima Amerike, Kanade, Njemačke, Francuske (da ne govorim o Bošnjacima iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka kao cjeline, Kosova, Makedonije pa čak i o Bošnjacima iz Australije), dok Bošnjaci na prostorima Crne Gore (izvan Južnog Sandžaka), kao i oni sa prostora Srbije (izvan Sjevernog Sandžaka), potpuno su zaboravljeni. Reklo bi se da tamo Bošnjaci uopšte i ne postoje. Ponekad imam utisak da je naše intelektualce strah da izgovore riječi: «Srbija» i «Crna Gora». Istu problematiku susrećem u gotovo svim obraćanjima naših istaknutih intelektualaca. Zašto? Zašto ne govoriti o Bošnjacima u Crnoj Gori? U razgovoru sa nekim intelektualcima, stičem utisak da se geografija i politika poistovjećuju i poklapaju. Tako da, kada se spomene Crna Gora, misli se na crnogorski režim i sve ono što su nam učinili kroz historiju.
Da li, kada me pitaju odakle sam, s obzirom da nisam živio na području Sandžaka, treba da odgovorim: iz Sandžaka plus 150 km? Da li jedan Bošnjak koji je rođen i živio u Nikšiću, Podgorici, Baru, može reći da je Nikšićanin, Podgoričanin, Baranin, a da automatski ne bude svrstan u Milovce ili režimske ljude.
Ovakvim ponašanjem, stiče se utisak, da Bošnjaci koji ne žive na području Sandžaka, ne pripadaju svom narodu. Čak, iako smo srcem Sandžaklije, na ovaj način, sve se više i više međusobno udaljavamo.
Da li će se ovakva praksa nastaviti ostaje da vidimo.
